Vladajuća koalicija političku jesen otvara popunjavanjem praznih fotelja koje je ostavio HSLS. Bit će, dakako, nadmudrivanja i trgovanja, ali će na kraju sve završiti kao u »sretnoj obitelji«. Nakon kompromisa koji će modelirati oni najjači, svi će hiniti zadovoljstvo da okolina ne bi slučajno pomislila kako se obitelj ne slaže ili nedaj Bože, svađa. Opet će se, dakle, potrošiti silna energija na stvari koje se u demokratskim zemljama rješavaju elegantno i smireno, a i kad ima problema, i s kojima je javnost svakako manje opterećena nego s dnevnopolitičkim pitanjima kojima će često može utjecati na nečiju egzistenciju ili budućnost.

To bi trebao biti povratak u »normalu« nakon dugog toplog ljeta koje nam je, između ostalog, donijelo »zabavu« oko Piranskog zaljeva, cijene električne energije, romskog slučaja u Držimurcu i kaštelansku školsku aferu. Vlast, međutim, koliko god to htjela ne može ni zaboraviti ni preskočiti ono što se dogodilo i još događa oko nje. Nikakav »forumski rad«, sastanci petorke ni rasprava u Saboru, a najmanje sjednice vlade koja sprema nove pakete zakona i odluka ne mogu poništiti njenu neuvjerljivost, neodlučnost i izostanak bilo kakve ideje u doticaju s bilo kojim problemom iskrslim u ljetu na izmaku. A još jedino sasvim mala djeca misle da kada zažmire mogu ukloniti izvor svojih problema koji se stvorio pred njima i nikako se ne želi maknuti.

U Piranskom zaljevu politiku praktički vode ribari, a ne vlada. U Držimurcu i Kaštelima pak, ista vlada pristaje na kompromise nauštrb romske djece, odnosno male Ele. I sve pod firmom tobožnje demokratičnosti i »pronalaženja rješenja kako bi se izbjegli sukobi«. No, izgleda da samo u Vladi ne vide da im to ne donosi nikakav ugled ili bar politički respekt. Dapače, ribari traže Račanovu smjenu, a Kaštelani sikću na Vladu da ih je, zbog upisa HIV-om zaražene Ele u školu, dovela pred svršen čin. Ali čak je i to primitivno nazovi dodvoravanje biračima u biti licemjerno. S jedne se strane oko njih oblijeće da ih se ne »povrijedi« (o povredi onih koji ostaju u manjini naprotiv nitko ne razmišlja), iako zbog tih slučajeva efekta u glasovima za stranke vladajuće koalicije na sljedećim izborima sigurno neće biti, dok se s druge strane zaklanjajući se iza demokracije i prava na zastupanje vlastitih interesa, posredno priznaje da je riječ o neznanju, primitivizmu i netoleranciji naših građana protiv čega se, eto, teško boriti. Vladi, odnosno svim članicama vladajuće koalicije, na kraju, i kada nešto pokuša napraviti »biranim postupcima«, nikako ne uspijeva postići da vuk bude sit i ovce na broju.

Nije, dakle, problem u aktualnim primjerima potkrepljenim nacionalnom netrpeljivošću prema drukčijem, kojoj je navodno teško politički doskočiti. Ima toga i u Europi, i po tome nismo ni bolji ni gori od drugih nacija. Ono što nas razlikuje od Zapada, međutim, upravo je uloga vlasti koja mora znati kako se vlada i kako se brane i promoviraju principi demokracije. Vladajuća koalicija u Hrvatskoj definitivno griješi u dvije stvari. Boji se vladati, jer misli da u demokracijama ne treba pokazati čvrstinu vlasti, i drugo ne zna braniti demokratske vrijednosti animirajući na svoju stranu šutljivu većinu koja bi je podržala, već se dodvorava netolerantnim ili bukački nastrojenim manjinama. A to je najbolji put za političku (izbornu) propast.