Političkim prvoligašima u nedjelju navečer nije napamet palo istrčati na Poljud. Zato je Thompson i mogao biti zvijezda večeri iako nije čak ni jedini pjevač koji može napuniti i »zapaliti« Poljud. Zato su i ona dva stolca bila prazna i tako važna. Organizatori su ih, istina, postavili u znak protesta zbog odnosa hrvatskih vlasti prema generalima Norcu i Gotovini. No, stolci su pokazali i mnogo više. Jasno su pokazali da krajnja desnica u Hrvatskoj nema vođu. A krajnja desnica bez velikog i jakog vođe nije ozbiljna snaga, ma koliko zastrašujuća bila ikonografija s kojom se poigrava.

Formalno najjači aspirant na tu poziciju je Sanader, koji je na čelu HDZ-a uspio opstati znalački odabravši suigrače potrebne za predriblavanje donedavno svemoćnog Pašalića. No mnogi ga bivši Tuđmanovi sljedbenici, uključujući i najbliže suradnike, smatraju tek nužnim zlom. Hebrang ostavlja dojam čovjeka uvjerenog da bi upravo on bio onaj pravi poglavar i vođa, a vrlo mu je blizu i Budiša.

No, obojica se dosad ni u jednoj političkoj bitki nisu dokazali kao punokrvni političari, sposobni brzo i efikasno pregaziti protivnika. Pašalić je pak odlučio još jednom početi od početka, što govori o njegovoj unutarnjoj snazi, no vrlo će teško dokazati da nije riječ o labuđem pjevu. Đapić se u posljednje dvije godine uistinu trudi u Saboru nastupati kao ozbiljan političar, no HSP je ipak samo jedna mala stranka. I tu je kraj priči o vođi desnice.

To je ujedno i jedan od razloga zbog kojih ipak ima mjesta bojazni zbog okupljanja poput Thompsonova splitskog derneka. Jer, ni na hrvatskom političkom centru nije se pojavila ozbiljna snaga, a lijevi centar i ljevica u posljednje dvije i pol godine nisu uspjeli odraditi posao koji se od njih očekivao. A ako glavne političke pozicije zauzimaju nedovoljno snažni i uvjerljivi političari to, na žalost, ostavlja širok prostor za bujanje političkog korova - crnog ili crvenog, svejedno.