Da nije ugodno svjedočiti, osobito u suđenjima za golemi kriminal i okrutne zločine – to nije ništa osobito novo. Ali da u Hrvatskoj još ima ljudi koji se usuđuju javno ispričati što su vidjeli – to je bogme prvorazredna vijest.

Najopipljiviji – i najbolniji – primjer svakako je Milan Levar. Najprije je odbio ubijati civile, a potom, hrabrošću luđaka, urbi et orbi obznanio što se u Gospiću događalo pod neprozirnom zavjesom obrane grada. Zbog toga je hladnokrvno ubijen. Njegova supruga i danas strahuje za sina, živeći u Gospiću sama, okružena mrazom srednjovjekovne ekskomunikacije.

Levar je poruka koju su naučili mnogi: svjedoci zločina u Paulinu Dvoru ovih dana odbijaju razgovarati s našim reporterima, objašnjavajući: »Vidite što se Levaru dogodilo«.

Mnogo je svjedoka koji su odbili govoriti: zbog toga upravo propada suđenje za Loru. Oni, pak, koji su pristali, doimaju se iznimkama, koje će kolokvijalni komentar ponajčešće naprosto proglasiti »ludo hrabrima«. Sjetite se Marinca, Barišića i drugih, kojima je glava i danas u torbi, a nitko im ni na koji način ne pomaže.

Jedno je jasno: sve dok Hrvatska ne razradi učinkovit sustav zaštite svjedoka, sve do promjene identiteta i »nestajanja zauvijek«, velika priča o borbi protiv kriminala i ratnih zločina bit će tek potrošena žvaka ciničnih stranačkih aparatčika.