Vjesnik: 18. 09. 2002.

Šešelj - haaško sredstvo ili cilj

Informacija da se Šešelju steže omča ne iznenađuje, ali je zanimljiva onima koji pamte njegove javne »ponude« da dragovoljno ode svjedočiti u Haag / Šešelj se politikantski nudio u vrijeme dok mu je njegov patron Milošević mogao čuvati leđa

ZAGREB, 17. rujna - Vojislav Šešelj se, kako govore njegovi podređeni u beogradskom sjedištu Radikalne stranke, sigurno neće sam predati Haaškome sudu na temelju optužnice Slobodanu Miloševiću u kojoj je naveden kao sudionik »zajedničkog zločinačkog pothvata«.

Međutim, bez obzira na njegovo »raspoloženje«, neimenovani srbijanski izvori tvrde da haaško tužiteljstvo, potpomognuto spoznajama srbijanskih nevladinih organizacija, analizira ulogu bivšeg četničkog vojvode i aktualnog predsjedničkog kandidata u stvaranju i angažiranju paravojnih postrojbi (»Belih orlova«) u ratu u Hrvatskoj - u Vukovaru, Tenji i Borovu Selu, u zločinima i protjerivanju (hrvatskih) civila s kojim su »šešeljevci« nastavili i u Vojvodini. Tužiteljstvo ICTY-ja šturo je obznanilo samo da se i Šešelj nalazi »pod istragom« za počinjene ratne zločine, no odbilo je nagađanja o podizanju optužnice.

Nagađa se da je u pitanju prikupljanje dokaza da je Šešeljeva paravojska nakon formiranja stavljena pod zapovjedništvo bivše JNA i Teritorijalne obrane, što je i on sam javno tvrdio. Tako je u Glini 1995. rekao: »Mi srpski radikali trebali smo Slobodana Miloševića 1991. i 1992. On je tada pomagao zapadne srpske zemlje - republiku srpsku krajinu i Republiku Srpsku. One su stvorene uz njegovu pomoć. Nama srpskim radikalima dao je oružje za 30.000 dobrovoljaca, autobuse, uniforme, cijelu beogradsku kasarnu u Bubanj potoku nam je dao. I kad smo poslije Borova Sela prebacivali oružje preko Dunava u istočnu Slavoniju, napravili smo to na Miloševićevu naredbu. Mi mu sve to nismo zaboravili. Podržali smo ga kad mu je bilo najteže«.

Koliki je bio Šešeljev doprinos etničkom čišćenju mogu danas lako posvjedočiti i protjerani mještani Hrtkovaca, vojvođanskog sela koje je osobno Šešelj preimenovao u Srbislavce, ili sandžački muslimani, ili kosovski Albanci koji su ga doživljavali kao najavu pomora...

Informacija da se Šešelju steže omča ne iznenađuje, ali je zanimljiva onima koji pamte njegove javne »ponude« da dragovoljno ode svjedočiti u Haag, aktualne nekoliko godina, kao i objašnjenja da ga u tom naumu onemogućavaju jedino nizozemske vlasti, jer mu navodno nisu željele odobriti vizu.

Šešelj se politikantski nudio u vrijeme dok mu je njegov patron Slobodan Milošević, čovjek koji se (samo) o njemu izrazio pohvalno kao o najkvalitetnijem oporbenjaku u državi, mogao čuvati leđa. No, Milošević je već više od godinu dana u Haagu i jedino što je od tamo mogao, učinio je: podržao je Šešelja, a ne nekog socijalista, kao kandidata na srbijanskim predsjedničkim izborima.

Motivi takve odluke analiziraju se i još nije jasno u kojoj je mjeri Šešelj cilj, a u kojoj sredstvo. Jedna je teza da bi Šešelj mogao pakosno pomrsiti račune ozbiljnim predsjedničkim kandidatima, no prihvatljivija je ona da bi Šešelj u Haagu mogao vrlo »kvalitetno« teretiti Miloševića (a i sebe) u procesu za zločine u Hrvatskoj i BiH koji će uskoro započeti.

U tom bi slučaju sve uzajamne pohvale bile samo jalov pokušaj zbunjivanja javnosti, nalik onima koje su Šešelj i Milošević - uključujući i njegovu suprugu Miru Marković o kojoj je Šešelj govorio kao o »crvenoj vještici s Dedinja« - rabili kao umjetni protivnici na političkoj sceni.

Šešelj (još?) nije izravno optužen, pa je spominjanje njegova imena vezano uz kontekst zapečaćenih optužnica s kojima haaško tužiteljstvo računa kao s faktorom iznenađenja i uspijeva iznenaditi domaća pravosuđa na prostorima bivše Jugoslavije, ne samo kad je riječ o odabiru imena, nego i mogućnošću da samo »probere« one koji idu u Haag od onih koji će biti procesuirani kod kuće.

Miloševiću su se već pridružili i neki bliski suradnici, poput Nikole Šainovića i Dragoljuba Ojdanića; za koji dan će, poslije izbora krajem mjeseca, na put u Scheweningen i predsjednik Srbije Milan Milutinović. Tvrdi se da su gotove optužnice za jugogenerale Nebojšu Pavkovića i Vladimira Lazarevića te policijskog generala Sretena Lukića, a enigmu po haaškome statusu još predstavljaju tajni policajci Jovica Stanišić i Franko Simatović, također duboko involvirani u rat u Hrvatskoj i BiH.

Vesna Fabris Peruničić