Vjesnik: 19. 09. 2002.
Veliki haaški finale
BRUNO LOPANDIĆ
Svakih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj se pojave glasine o novim haaškim optužnicama za hrvatske građane. Ovih se dana ista priča ponovno zahuktala, a u prvom planu medijskih nagađanja je umirovljeni general Janko Bobetko. Glasine o novim optužnicama jednostavno je objasniti: kad se o njima nagađalo prije godišnjih odmora, vladalo je uvjerenje da će nove optužnice stići - najesen.
Haaške optužnice nikada nisu bile lagane za hrvatsku vladu, dobrim dijelom i stoga što su dužnosnici na Markovu trgu dopustili da se tim pitanjem politizira za domaću upotrebu unedogled, čak tako daleko da je suradnja s Haaškim sudom bila predmetom izglasavanja povjerenja Račanovu kabinetu.
U širem se smislu može reći da Haaški sud, prvi eksperiment uspostave snažnijeg funkcioniranja međunarodnog prava, ulazi u svoj veliki finale. Do 2008. godine taj se ad hoc sud mora zatvoriti, ali prije toga mora završiti ključne slučajeve. Glavna tužiteljica Carla del Ponte svoj će posao završiti ako u zadanom
roku uspije, nakon Miloševića, iza brave strpati dvojicu preostalih zloduha balkanskih ratova - Karadžića i Mladića. Vremena nema mnogo, ali ima dosta nezavršenog posla. Hrvatskoj je, naravno, stalo do toga da se posao završi i kada je riječ o vukovarskoj trojci.Iako je još prerano za ocjene, Haaški sud uspostavljen radi procesuiranja zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije i Ruande ukazao je na nekoliko ključnih pitanja o kojima će se u međunarodnim krugovima još dugo raspravljati.
Haaški je sud ipak odolio optužbama sa svih strana balkanskih država da je ispolitiziran, da ne vodi računa o tome tko je žrtva, a tko agresor. U međuvremenu je dobrim dijelom uspio rasplesti klupko zločina i pokrenuti pravosudne procese koji se nisu mogli dogoditi u balkanskim zemljama - pravosuđa nisu neovisna nego u dubokoj vezi s politikom koja je imala razloga štošta skriti iz ne baš briljantnih ratnih epizoda.
Iako nije točna ocjena da je Haaški sud ispolitiziran i zato nevjerodostojan, najveća mu je mana što je previše ovisan o ključnim zemljama koje su sposobne prikupiti dokaze i uhititi osumnjičene. Uspješnost Carle del Ponte i njezinih optužnica može se gotovo matematički mjeriti prema tome jesu li joj u skupljanju dokaza pomogli oni koji su dokaze imali. Pogotovo kada je trebalo pokrenuti vojnu akciju da se uhite najvažniji. Zbog takvih su problema, uostalom, Karadžić i Mladić još na slobodi.