Svi oni koji uporno i permanentno krivcima za programsku agoniju na HTV-u proglašavaju vladajuću političku elitu, bilo u vrijeme kada je Prisavlje s Pantovčakom bilo vezano pupčanom vrpcom, bilo danas kada je Markov trg mogao tek utjecati na izbor ravnatelja, malo znaju o televiziji i ovom našem u Hrvatskoj ne baš odveć cijenjenom zanimanju. Svi problemi nastaju, i s vremenom se generiraju, na HTV-u, čije novinare i urednike - uz časne iznimke - resi prilagodljivost. Nije bilo nikakve šanse da se u vrijeme HDZ-a, kada su se glavni urednici radija i televizije te generalni direktor postavljali na Pantovčaku bez ikakvog utjecaja struke i, ne daj Bože, javnosti, mogao dogoditi slučaj poput onog na češkoj državnoj televiziji. Tamo su, prisjetite se, novinari politici rekli: »Sad je dosta« - te sami, siti politikantskih manipulacija, uzeli ono što pripada njima i češkoj javnosti, koja je hrabrost i odlučnost nagradila nevjerojatnom podrškom. Pred tom spregom građana željnih sloboda i nelakiranih medija te novinara koji su štitili dostojanstvo i tih istih građana ali i svoje profesije, političari su moralu ustuknuti. Praški su novinari znali što žele, ali ne znaju oni na zagrebačkom Prisavlju čije kičme nisu izdržale teret raznih ideologija, režima i moćnika. Političare se u ime javnosti ne kontrolira već im se podilazi, priklanja i služi. Kako očekivati neovisnost od novinarke koja u svakom svom intervjuu poput papagaja ponavlja da je ponosna što je služeći dnevnoj politici, stranci i vođi sudjelovala u stvaranju hrvatske države. Nije li iluzorno očekivati da takvi ljudi stvore od negdašnje partijske, pa potom državne, televiziju u službi javnosti? Oni su svoju tobožnju državotvornost nadredili objektivnosti, pravovremenoj informaciji i pravu na različitost, što je protivno interesima svake države, njenih građana i demokracije. Kako uopće tim uskogrudnim partijskim trbuhozborcima vjerovati da uistinu žele slobodnu, demokratsku, javnu televiziju? Ako je ne žele, ne mogu ni ustati u zaštitu interesa HRT-a. Dok im politika ne da mig. To su, zapravo, razlozi zbog kojih se većina javnosti poznatih novinara i urednika ni oko čega sudbinskog za budućnost HRT-a ne izjašnjavaju.

Dakle, Berlusconijem netko maše s mutnom namjerom. Zbog čega bi, pak, Murdoch, koji je nekoliko puta ozbiljno posrtao i ponovo se dizao, želio u utrku s ostale tri nacionalne mreže (dvjema HTV-ovim i jednom Nove TV) na tako malom tržištu? Zato što ima viziju regionalne, jugoistočne televizije? Ako je ima, zašto je stao sa svojim angažmanom u Bugarskoj i bi li ulazio u hrvatski medijski prostor preskačući Srbiju?! Zapravo, u ovom trenutku ne postoji u Europi niti jedna grupacija ili koncern koji se ozbiljno bavi televizijom a da bi imao ili barem pokazao ozbiljan interes za jednu našu nacionalnu mrežu. Sve te licitacije sa zvučnim imenima djeluju neozbiljno. Toliko koliko i rok za prodaju treće mreže, za koju će se prije tući Slovenci, pa čak i Srbi s nekoliko hrvatskih interesenatima nego Berlusconi ili Murdoch. Kako bi nas zavarali, neki od njih će zvučna imena i zvučne televizije postavljati ispred sebe tek kao kulisu. Da zavaraju trag.