Vjesnik: 20. 09. 2002.
Sve drame umirovljenoga generala
Bobetko, deklarirani ljevičar, već sa 22 godine, 11. srpnja 1941., proživljava prvu životnu dramu - ustaše su mu pobile obitelj, pa je s Prvim sisačkim partizanskim odredom otišao u šumu Brezovica nadomak Siska / Domovinski ratni put započinje u svojoj Banovini, a nastavlja na južnom bojištu, čiji zapovjednik postaje 10. travnja 1992. godine / »Kre
dit« u javnosti počinje trošiti odmah nakon umirovljenja, a pravi je pad započeo 1996. godine, objavom knjige »Sve moje bitke« s preslikama mnogih tajnih dokumenata i vojnih zemljovidaZAGREB, 19. rujna – »Ako iz Haaga dođu po mene, živ im u ruke ne idem. Iz kuće me mogu iznijeti samo mrtvog«. To je u srijedu, 18. rujna, komentirajući napise o podizanju haaške optužnice protiv njega, kazao umirovljeni general HV-a Janko Bobetko. »Dođu li po mene, ja ću pružiti otpor«, rekao je Bobetko, poručujući da po njeg
a »ne šalju dečke kojima je zapovijedao«.Samo dan kasnije, potvrdom Haaškoga suda o optuženičkom statusu generala Bobetka, posljednja životna drama tog 83-godišnjeg umirovljenog generala, aktivnog sudionika NOB-a i Domovinskog rata ide prema vrhuncu.
Janko Bobetko rođen je 1919. godine u selu Crncu kod Petrinje, no odrastao je u Capragu kod Siska, gdje je pohađao gimnaziju. Kratka zagrebačka studentska epizoda završava proglašenjem NDH i njegovim povratkom u Sisak.
Bobetka, tada već deklariranog ljevičara, nakratko pritvaraju u Sisku, a već sa 22 godine, 11. srpnja 1941. proživljava prvu životnu dramu – ustaše su mu pobile obitelj, pa je s Prvim sisačkim partizanskim odredom otišao u šumu Brezovica nadomak Siska. Tako je postao pripadnikom prve antifašističke postrojbe u Europi.
Ratni put ga potom preko Bosne i Crne Gore vodi do Slovenije, gdje je kod Dravograda teško ranjen. I iz druge životne drame Bobetko izlazi kao pobjednik. Preživio je i kraj rata dočekao kao časnik jugoslavenske vojske.
Slijedi munjevita vojna karijera. Od načelnika političke uprave ratne mornarice postaje šefom opskrbe tadašnje vojske, da bi s uspjehom završio sve prestižne vojne škole. No Bobetkova karijera u JNA presječena je nakon Karađorđeva 1971. Tada je bio načelnik štaba 5. armije u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, pod čijom su ingerencijom bile Hrvatska i Slovenija.
U godinama hrvatske šutnje ni Bobetko se nije previše eksponirao. Uoči prvih višestranačkih izbora podržavao je Savku Dabčević Kučar i njezinu Koaliciju narodnog sporazuma. Kada je HDZ pobijedio, odbio je ponuđeno mjesto ministra obrane, na koje je potom imenovan general Martin Špegelj.
Domovinski ratni put general Bobetko započinje u svojoj Banovini, a nastavlja na južnom bojištu, čiji zapovjednik postaje 10. travnja 1992. godine. Nakon oslobađanja hrvatskog juga, Bobetko u Dubrovniku postrojava I. gardijsku brigadu. Na dubrovačkom jugu postaje legendom.
Uslijedile su vojno-policijske akcije »Maslenica«, »Medački džep«, »Bljesak«. »Oluju« nije dočekao kao načelnik Glavnog stožera HV-a. Razriješen je dužnosti šest dana prije, a odluka o umirovljenju objavljena je kasnije.
»Kredit« u javnosti međutim Bobetko počinje trošiti odmah nakon umirovljenja i potvrđuje se da nisu bila bez osnove nagađanja da su ga upravo predug jezik i slab osjećaj za medije stajali mjesta načelnika GS-a. Ipak, pravi je pad započeo 1996. godine, objavom knjige »Sve moje bitke«, garnirane preslikama mnogih tajnih dokumenata i vojnih zemljovida.
Reakcije stručne javnosti mogle su se svesti na dvije konstatacije. Prvu, da je Bobetko »sam sebi skrojio optužnicu«, jer Haag je navodno njegove »Bitke« preveo rekordnom brzinom. I drugu, da je knjiga »rasadnik samooptužujućih činjenica o hrvatskom sudjelovanju u ratu u BiH«.
Tako je haaški sudac Jorda, obrazlažući početkom 2000. presudu generalu Tihomiru Blaškiću, izrijekom spomenuo i generala Bobetka. »Hrvatska je, kao što su priznali neki njeni najviši časnici poput generala Bobetka, admirala Domazeta ili generala Petkovića, poslala jedinice na jug BiH, na bosanski teritorij«, rekao je Jorda.
Bobetka ni to ne obeshrabbruje, i dalje ustraje u tome da je upravo on za zapovjednike HVO-a postavio generala Rosu i brigadira Crnjca.
U brojnim medijskim istupima nakon promocije knjige, Bobetko opširno govorio o svojim ratnim zaslugama. Temeljito je objasnio okolnosti u kojima ga je Franjo Tuđman 10. travnja 1992. imenovao zapovjednikom južnog bojišta (Dubrovnik). Isticao je tada, po mnogima i prenaglašeno, svoju vodeću ulogu u operacijama »Čagalj« (čišćenje hercegovačkog zaleđa južne Dalmacije), »Tigar« (oslobađanje Dubrovnika), »Maslenica«, »Medački džep« te strateške postavke »Bljeska« i »Oluje«. I u knjizi i u novinama je objašnjavao ratne uloge Slobodana Praljka, Ante Gotovine, Ante Rose i Miljenka Crnjca.
Praljkova tvrdnja da Bobetko nije zapovijedao jedinicama HVO-a i da nikoga u BiH nije mogao imenovati zapovjednikom umirovljenom se generalu učinila kao dobra prigoda za novu, javnu raspravu i obračun s neistomišljenicima. Tako se mogu pročitati Bobetkove polemike s nekadašnjim suborcima iz HV-a, generalima Špegeljom, Červenkom, Budimirom, Adanićem, do prepiske s nekadašnjim partizanskim suborcima, Pekićem, Bulatom i Vontom.
Bio je angažiran i u obrani umirovljenih hrvatskih generala. U jednom novinskom razgovoru 1999. godine Bobetko je kazao da je Haaški sud postao političko, a ne sudbeno tijelo. Godinu dana kasnije izjavio je: »Moja knjiga nikoga neće odvesti u Haag«. No samo dvije godine nakon toga, 83-godišnji stožerni general u mirovini ima razloga za brigu. Haag se itekako zanima za njega.
Milan Jelovac