Haška optužnica protiv proslavljenog generala Janka Bobetka pogodila je Hrvatsku kao grom iz vedra neba, iako javnost na takvu mogućnost nije bila nespremna, jer su je neki mediji već tjednima najavljivali. Sada kad je, međutim, i službeno potvrđena, pokazalo se da će optužnica imati snažne posljedice ne samo za hrvatsku političku scenu, nego i za hrvatski Domovinski rat.

U svakom ratu dolazilo je i do zločina, na svim stranama. Međutim, kad netko optuži najvišeg po rangu živućeg dužnosnika u Hrvatskoj vojsci – koja je i izrasla kao reakcija na agresiju tuđe vojske – samo zato što nije znao ili je propustio znati nešto što su na svoju ruku napravili pojedinci ili skupine vojnika, to se doista mora protumačiti kao politička intervencija kojom se na mala vrata želi promijeniti karakter obrambenog rata na koji je goloruka Hrvatska bila prisiljena nakon 1990. godine.

U svijesti većine Hrvata slučaj poprima dodatnu težinu jer je general Bobetko jedan od organizatora ne samo Domovinskog rata, nego i antifašističkog ustanka u Hrvatskoj od 22. lipnja 1941., kod Siska. Cinici mogu reći da bi međunarodna birokracija – koja danas prima goleme plaće i guta milijune dolara UN-a mudrujući po Haškom sudu i ostalim međunarodnim institucijama – očito, bila najsretnija onim ljudima i narodima koji, kad bi bili napadnuti, ne bi ništa učinili za svoju obranu, već bi je prepustili nekim jalovim međunarodnim institucijama. Samo tako ne bi mogli ništa pogriješiti, jer se zna da ne griješe (osim propustom) samo oni koji se nikada ne angažiraju.

Poznato je, doduše, da je sud u Haagu postao kost u grlu Amerikancima koji sve više, na svoju ruku, žele zavoditi red u svijetu, pogotovo sada kada idu na rušenje iračkog diktatora. No, kao posljedica optužnice protiv Bobetka i u Hrvatskoj će sada sve više jačati razmišljanja da bi trebalo podržati Amerikance u težnji za izuzećem njihovih vojnika od ingerencije Međunarodnog suda.

Sud koji je trebao pomoći privođenju pravdi ratnih zločinaca, pomirenju i stabilizaciji odnosa među državama nastalim od bivše Jugoslavije, već sedam godina uglavnom proizvodi suprotne učinke: pridonosti destabilizaciji tih država i njihovoj nacionalnoj homogenizaciji, kakva se, primjerice, u Hrvatskoj dogodila ovoga četvrtka u Saboru. Haški sud samo je nastavak onih jalovih međunarodnih institucija koje se nikada ne bave uzrocima i posljedicama sukoba, nego od samog početka nastoje stvoriti ravnotežu krivnje na svim stranama – i onda kada treba, i kada ne treba – kao u bivšoj Jugoslaviji. One tako ne pomažu smirivanju sukoba, već potiču njihovo rasplamsavanje kao samoispunjavajućeg proročanstva.

Suđenje protiv ratnih zločina trebalo bi prepustiti samim državama u kojima su se zločini dogodili. Najdjelotvorniji lijek protiv zločina je da sami narodi osude svoje loše pripadnike, što je test za njihovu zrelost, pri čemu velike sile mogu već i svojim pritiscima i sankcijama pospješiti takav smjer događaja. Velikim silama za to nije nužno potreban aktualni Haški sud koji poput slona u staklarnici dodatno otežava i one sudske postupke koji su – primjerice u Hrvatskoj – sada u tijeku.

Optužnica protiv Bobetka zadala je i težak udarac politički načetoj vladi predsjednika Ivice Račana . Nije čudno da je i zastupnik IDS-a Damir Kajin u četvrtak procijenio da je ta haška optužnica zapravo usmjerena na rušenje aktualne hrvatske Vlade. Premijer Račan u slučaju Bobetka vjerojatno neće moći »nasititi vuka i zadržati ovce na broju« i tako briljantno politički manevrirati između Haškog suda i svoga hrvatskog naroda, kao što je to uspio u slučajevima optužnice protiv Gotovine i Ademija. Naime, međunarodni faktori dali su Hrvatskoj pozitivnu ocjenu za suradnju s Haškim sudom, iako Račan od 2000. godine nije Haagu nikoga izručio (Ademi se predao sam, a sada je kod kuće), a istodobno su proradili hrvatski sudovi. Sada kada je Račan politički načet, pogotovo nakon neuspjeha u dogovoru o granici sa Slovenijom, morat će tijesno surađivati s opozicijom ako zbog Bobetka ne želi dugoročno politički izgoriti.