Da li pod utjecajem pritiska na glavnu hašku tužiteljicu Carlu del Ponte, koja bi htjela produljuti svoj mandat do okončanja procesa Miloševiću dok bi je SAD htjele, pošto-poto, iz Haaga »vratiti« u Švicarsku, da li zbog obima posla, postojećeg i zacrtanog planom rada tužiteljstva, koji sili na trku s vremenom, pokušavajući preduhitriti najave smanjenog financiranja i relativno brzog zatvaranja Suda – čini se da stvari oko optužnice generalu Janku Bobetku pokazuju poteze tužiteljstva kao, najblaže rečeno, zbrzane i pune propusta. Ako je vjerovati Bobetkovu odvjetniku Goranu Mikuličiću, haški tužitelji koji su doputovali u Zagreb neće se sastati s generalom jer im samo podizanje optužnice to ne dopušta. Naime, s njim mogu razgovarati u pripremnim radnjama prije podizanja optužnice ili nakon što bude uhićen i izjasni se o optužbi. Mikuličić je stoga formulaciju u dopisu Vladi koji je prethodio optužnici, a prema kojoj je Vlada trebala osigurati razgovor s Bobetkom u svojstvu optuženika, proglasio »zabunom«.

Da nije stvar samo u zabuni, nego možda i o »pomutnji u vlastitim redovima«, potkrepljuje i potez Vlade koja je vratila optužnicu, smatrajući da ona za nju ne postoji. Praktički, drugi čovjek izvršne vlasti i predsjednik Savjeta za suradnju s Haškim sudom Goran Granić ustvrdio je pritom da optužnica i nalog za uhićenje ne sadrže obavezu Vlade, od nje se ništa ne traži već od Haškog tužiteljstva. Je li, dakle, na pomolu obrat, pravno-politička pobjeda Vlade nad »zbunjenim« Haškim tužiteljstvom, na opće »zaprepaštenje« opozicije koja je na slučaju Bobetko kanila definitivno dotući koalicijsku vlast, ili tek međusobno nadmudrivanje, u kojem je Vlada bez ostatka zainteresirana za što veću kupovinu vremena dok joj se ne »ukaže« izlaz iz situacije, tek ćemo vidjeti.

Ono što se svakako može očekivati jest da Haško tužiteljstvo »dođe k sebi« i pošalje pravno ispravnu optužnicu (da će od nje odustati teško je vjerovati kad se već upustilo u njeno pisanje), kao i to da Vladi i čitavoj vladajućoj koaliciji neće biti nimalo lako, ni u Saboru ni drugdje, nametnuti stav koji će, uskoro kada se o optužnici protiv Bobetka ipak bude trebalo raspravljati, istovremeno zadovoljiti i proceduru i opoziciju i međunarodne obaveze Hrvatske.

Bez obzira na vraćanje optužnice, dakle, Ivici Račanu tek predstoje besane noći. S jedne strane su mu ruke vezane Statutom haškog suda i Ustavnim zakonom o suradnji s tom institucijom te drugim međunarodno-pravnim aktima koji tretiraju oblast ratnih zločina, dok mu s druge prijete parlamentarna opozicija, satjeravajući ga u kut presingom zbog kojeg mu i treba »predah za razmišljanje« te još više izvanparlamentarna opozicija na čije su se čelo jučer očekivano samokandidirali Mirko Čondić i Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata. Nad svim tim stoji sjena činjenice da ratni zločini nisu monopol samo agresora već da ih mogu počiniti i oni koji se brane, da je optužnicu nadležnog tijela, kakva god ona bila, moguće pobijati jedino na Sudu te da je u ovom trenutku gotovo iluzorno očekivati bilo kakvu promjenu aranžamana s Haškim sudom.