Zašto? Jer joj je više stalo do moći nego do poslovne etike i mišljenja javnosti kojoj bi i ona i televizija kojoj je na čelu, trebala služiti. Ako se HTV i HR uspiju razići do kraja 2002. godine, dakle, za tri mjeseca, prva će »pasti« - ne po jasnim odredbama lošega Zakona o HRT-u već praksi i logici - oba vijeća. I upravno i programsko. Jer, i jedno i drugo izabrano je kako bi upravljalo, odnosno (točnije), utjecalo na poslovanje i program udruženog prisavskog mastodonta. Nestankom HRT-a, nestaju, prirodno, i vijeća, koja su izabrala na čelne funkcije Mirka Galića, Duška Radića i Jasnu Ulagu Valić. I, dok je Mirku Galiću jasno da gubi funkciju te da se, želi li ostati na Prisavlju, mora ponovo natjecati za jednu od izvršnih ili - ako se želi vratiti novinarstvu - uredničkih funkcija, pretpostavljam, na mnogo atraktivnijoj televiziji, Ulaga misli da je pretplaćena na fotelju.

Nakon rastave HTV-a i HR-a, na snagu trebaju stupiti dva nova zakona. Jedan o HR-u a drugi o HTV-u. I jedan i drugi će predvidjeti novo vijeće. I to, nadam se, samo programsko. Vijeće HTV-a, odnosno, HR-a - sastavljeno ne po delegatskom već principu profesionalne kompetentnosti - birat će na temelju natječaja direktora radija, odnosno, televizije a potom, na prijedlog ili suglasnost direktora, glavnog urednika. No, uprkos tomu, Jasna Ulaga Valić može i dalje ostati glavna urednica državne televizije. Ako se ponovo prijavi na natječaj i ako je, naravno, novoformirano Vijeće HTV-a, kao jednog od kandidata novoga direktora, izabere na tu funkciju. Uostalom, ako zakonom koji će Vlada uskoro poslati u saborsku proceduru i ne bude predviđena obvezatna smjena glavnih urednika Radija, odnosno, Televizije, bilo bi fair, poslovno i pošteno da Duško Radić, odnosno, Jasna Ulaga Valić daju svoje mandate na, kako se to moderno kaže, raspolaganje. Vrijeme predviđeno za razdvajanje HR-a i HTV-a i Ulagi i nekompetentnom Vijeću koje ju drži na vlasti, čisti je, nezasluženi dar.

Sve su vijesti prikazane u posljednjih 48 sati na uglavnom hrvatskim televizijama dokazale da se haaški sud prema Hrvatskoj odnosi kao prema svojoj koloniji u kojoj su zakoni mrtva slova na papiru a nacionalni ponos luksuz na koji sirotinja poput nas nema nikakvo pravo. Florence Hartmann u Dnevniku poručuje:

»Hrvatska nema izbora!«

Zašto? Zato jer se, kaže, optužnica ne može preispitivati u Hrvatskoj. Pa ni ako je neustavna. Jer, haaškom se tribunalu fućka za naš Ustav, zakone, legitimno i demokratski izabran Sabor koji, konačno, može - osluškujući građane koji su ih u parlament i izabrali - donijeti neku drugu, Haagu nemilu odluku. Po onom što gospođa Hartmann poručuje, dijaloga, dogovora ni bilo kakvih promjena nema. Ta je bjelosvjetska prepotencija nagnala čak i jednog Gorana Granića na duhovitost. Kada su mu novinari prenijeli poruku F. Hartmann da Hrvatska ne može ulaziti u pravni spor s haaškim tužiteljstvom te da Vlada mora Bobetka uhititi odmah, Granić je odgovorio: