Potpredsjednik Vlade i predsjednik Savjeta za suradnju s Haškim tribunalom Goran Granić preuzeo je na sebe ulogu čuvara opstojnosti Vlade i vladajuće koalicije u cjelini. Ušao je i u posrednu verbalnu polemiku s haškim tužiteljstvom, »zatvaranjem« ureda odgodio preuzimanje optužnice i uhitbenog naloga za generala Bobetka i najavio ocjenu ustavnosti optužnice, sve u cilju odgode konačne odluke o zahtjevu Tužiteljstva i pokušaja držanja »na uzdi« parlamentarne i izvanparlamentarne opozicije, ali i jedinstva koalicije na vlasti.

Da će ustavno sporenje optužnice najvjerojatnije biti jalov posao, upozorio ga je i odvjetnik Bosiljko Mišetić, pretpostavljajući da će i na te poteze hrvatske izvršne vlasti haško tužiteljstvo vrlo brzo naći protuodgovor. »Omražena« gospoda iz Haaga, naime, na svojoj strani imaju Statut Suda, pozivaju se i na hrvatski Ustavni zakon o suradnji s Haškim sudom, te čvrsto ostaju kod stroge pravničke interpretacije da se optužnica, ma kakva ona bila, može osporavati samo na sudu. Na hrvatskoj je Vladi jedino da poštuje proceduru, na što su se prihvaćenjem Zakona, donesenog još u vrijeme HDZ-a kada se »mislilo« da neće biti progona »naših«, i ostalih međunarodnopravnih dokumenata, vlasti u našoj zemlji obvezale.

Pustimo zasad spekulacije te vrste. Ono, međutim, što u svoj ovoj halabuci i nacionalnoj euforiji ostaje po strani jest pitanje: ako su zločini počinjeni, a nitko ne tvrdi da nisu, i ako za njih nije kriv general Bobetko, jer je naložio legitimnu vojnu akciju u »cilju oslobađanja teritorija«, što je Vlada učinila da se pravdi privedu pravi krivci? Granić odgovara kako vjeruje da će pravosudni organi utvrditi odgovornost svih koji su djelovali izvan vojne akcije, da je u zadnje dvije godine pokrenuto na desetke istraga, te da, iako je fizički problem te istrage dovesti do kraja, misli da su prikupljeni takvi dokazi i činjenice da bi istrage mogle ući završnu fazu.

Ne znamo u kojoj su fazi istrage i koji ih problemi muče, ali znamo da ono što se zbilo i zbiva na sudovima u Karlovcu, Rijeci i Splitu, pokazuje sve samo ne djelotvornost pravosuđa i pravu spremnost Vlade da se uhvati u koštac s tim problemima. Nije, dakle, u pitanju Domovinski rat, nego suočavanje s pravdom onih koji su u tom ratu počinili zločine, zapovjedali ih, ili ih nisu, a znali su za njih, sankcionirali. Zato Vlada i jest u očekivanju nemogućeg, da istovremeno obrani »svoju poziciju« pred Haškim sudom i podastre dokaze da smo se sami u stanju nositi s problemom ratnog zločina. Jer, nije pravo pitanje prijete li nam sankcije ili ne, nego želimo li živjeti u državi i društvu u kojima se poštuje pravna država ili ne, želimo li živjeti u sredini u kojima se nekažnjeno mogu raditi zločini, ma tko ih i kada počinio, ili ipak ne. Ova Vlada, čini se, nema petlju razriješiti tu dvojbu, pa jedino što joj preostaje jest pravno-formalno-politički egzibicionizam da bi kako-tako ostala u političkom sedlu.