Čini se da je problem u veličini. Da je Hrvatska velika barem kao Njemačka, nitko od nas ne bi tražio da se odričemo svojih nacionalnih heroja, nitko nas ne bi ucjenjivao sankcijama, nitko se, neovisno o tome bili mi krivi ili ne, ne bi usudio nametati međunarodnu pravdu našoj domaćoj. Da smo Amerika (tu, naravno, mislim samo na Sjedinjene Američke Države), bili bismo bogati, veliki i jaki i to što danas oni (pri čemu više ne mislim samo na SAD) čine nama, mi bismo radili svima njima bez imalo grižnje savjesti. Tako svijet funkcionira i ne treba imati iluzija da to možemo promijeniti.

Ovako kako jest, možemo ipak biti sretni da se barem za nas vremena mijenjaju. Kad smo se 1997. godine u sličnim, ali ipak drukčijim okolnostima od današnjih, našli na udaru »tihih sankcija« i kad nas je međunarodna poslovna i financijska zajednica zaobilazila kao okužene, bojali smo se da ćemo ostati sami i siromašni zauvijek. I tada je u pitanju bila hrvatska suradnja sa sudom u Haagu.

Još jednom za one koji zaboravljaju: tada odobren novac Međunarodnog monetarnog fonda Hrvatska nikada nije povukla, jer mogla je i bez njega. Činjenica da je tadašnji guverner Hrvatske narodne banke Marko Škreb danas na platnoj listi MMF-a govori dovoljno o tome koliko je takvo taktiziranje uobičajeno, pa i prihvatljivo.

Gledamo li sve isključivo iz političkog kuta, sama činjenica da je ova vlada većem dijelu međunarodne zajednice simpatičnija od bivše vjerojatno nam ne bi pomogla. To što je Hrvatska u međuvremenu postala punopravnim članom WTO-a i što je s Europskom unijom potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju opipljivije su političke činjenice koje mogu pomoći, ali istodobno daju i nove instrumente za pritisak. Uporna stabilnost domaće valute i čvrste devizne rezerve Hrvatske narodne banke pomogli su tome da je Hrvatska danas znatno manje nego prije pet godina podložna pritisku međunarodnih financijskih institucija i lakše bi otrpjela njihovo (političko) zanovijetanje.

Međunarodna poslovna zajednica je posljednjih nekoliko godina u hrvatsko gospodarstvo uložila velik novac (samo lani su strani ulagači ulili u Hrvatsku 1,442 milijarde dolara) i danas sankcije protiv Hrvatske nisu zapravo nikome u interesu. Još nešto - nametnu li ih Hrvatskoj, morat će sankcije uskoro opet nametnuti i Srbiji, zbog Karadžića, Mladića i Šljivančanina, a baš u Srbiju danas zapadne oči gledaju kao u glavni motor razvitka regije (što je istina koja bolno odzvanja u hrvatskim ušima).

Sve to skupa ne znači da se Hrvatska i neće naći u gadnom sosu ako domaća politika ne pronađe najmudriji izlaz iz »slučaja Bobetko«. U taj nas sos, međutim, neće strpati ni međunarodna politička zajednica sa svojim pritiscima, niti bilo kakva zavjera globalnog kapitala, nego nesloga nesposobnog dijela domaćih političara, ne budu li joj se oni koji su sposobni znali na vrijeme oduprijeti. Dodamo li joj poslovično političko sljepilo hrvatskih biznismena koji su samo rijetko pokazali da svoju snagu znaju upotrijebiti i na pametniji način od podmićivanja lokalnih moćnika, uistinu se imamo čega bojati.

Tu, naravno, uopće nije riječ o tome je li Bobetko kriv ili nije. To pitanje drage volje prepuštam pravnicima. Ovdje je riječ o učenju procedure kojom se možemo suprotstaviti jačima, loveći ih baš na njihovim proceduralnim pogreškama. Granićevo je vraćanje optužnice u Haag prošlog petka pokazalo da je barem dio Vlade, napokon, spreman za taj proceduralni ping-pong koji se smatra temeljem zapadne demokracije. Nauče li ga i drugi, to što smo mali možda više ne bude presudno.