Zbilja je strašan taj Haag. Nije im dosta što halapljivo išću naše generale, nego — prema pisanju kontroverznog Jeffreyja Kuhnera iz Washington Timesa — najavljuju i optužnice protiv bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona i veleposlanika mu za Balkan Richarda Holbrookea zbog njihove logističke pomoći u operaciji Oluja. Komentator s prizvukom CIA-e ocjenjuje kako je njihovo pojavljivanje pred Međunarodnim tribunalom samo pitanje vremena, jer optužnica protiv Gotovine jasno vodi i do zapovjedne odgovornosti za Oluju bivšega prvog čovjeka jedine svjetske velesile. Kad za koji dan ugledamo veselog Clintona kako u dvorištu Scheweningena u šetnji poslije ručka neobvezno ćaska sa Slobom Miloševićem, nemojmo zdvajati nad hudom sudbom gđe Hillary i suzama gđice Lewinsky: sila, tj. Haag Boga ne moli. A što je general Janko kontra moćnog Billa?

Propagandu i podgrijavanje paranoja ipak na stranu: ni politički najnepismeniji neće progutati medijsku udicu s tezom da bi David ikad mogao presuditi političkom Golijatu, onom istom koji — posve je bjelodano — jedini profitira od goleme parapolitičke fertutme što ju je na ovim stranama uzburkalo haaško traženje glave bivšega zapovjednika Glavnog stožera HV-a. Račanova Vlada u procjepu između vlastite nemoći u uspostavi pravne države, unutrašnjih tenzija, stremljenja k Europskoj uniji i snubljenja Uncle Sama za pristupanje sporazumu o neizručivanju američkih građana novouspostavljenom Međunarodnom kaznenom sudu, pokušava se lavirajući održati na okupu, ali ipak sve jasnije glavinja prema prekooceanskom meceni, ufajući se u njegov politički kišobran u obrani od prijetećih sankcija UN-a. Kroz zadnje izjave potpredsjednika Vlade Gorana Granića "slučaj Bobetko" sve se nedvosmislenije tumači aluzijama na račun SAD-a i Afganistana, te nimalo slučajno resi trendovskom antiterorističkom verbalistikom. Dok se veliki — Europa i SAD — svađaju, mali ispaštaju ili im se priklanjaju, što također podrazumijeva sasvim određeno ispaštanje i dugoročno jasnu cijenu.

No, svijest o toj cijeni, kao i o činjenici da se ovdje — u biti — ne radi ni o kakvom suđenju Domovinskom ratu, obračunu s temeljima samostalnosti ili kakvom drugom antihrvatskom komplotu pokvarene i impotentne Europe, u široj javnosti još nije moguće nazreti ni u tragovima. Riječ je o nepobitnosti da nam domaće pravosuđe elementarno ne funkcionira i da za zločine nad civilima u prošlom ratu nisu kažnjeni stvarni krivci, čemu nije pridonijela ni aktualna Vlada. Zamamna američka pita servirana je povrh jasne želje građana ove zemlje — iskazane na prošlim izborima — da žive u pravnoj državi koja nikomu neće tolerirati zločin. Tolerirajte vi naše, pa ćemo i mi vaše — spasonosna je poruka Georgea Busha Hrvatskoj koja podrazumijeva izricanje povijesnog NE! susjednoj nam Staroj dami.

A sjetimo se samo s koliko smo strasti još 1990. htjeli pošto-poto u krilo toj istoj Europi, da bismo, kako stvari sve jasnije stoje, na koncu završili — u Americi. Razloga za pretjeranu radost ipak nema: od njih dvije smiješi nam se ona puno gora, Latinska, gdje se režimi često postavljaju washingtonskim daljinskim upravljačem, a koju ni izbliza ne rese stabilnost, demokracija, ekonomsko blagostanje i mir. Sve ono što nam je još na prvim višestranačkim izborima obećavao dr. Franjo Tuđman.