Po svoj prilici, haaški će se paralelizam nastaviti jer mu je cilj staviti znak jednakosti između agresije i planiranih zločina te legitimnog otpora / Tako sastavljene optužnice uopće ne idu za tim da utvrde nečiju osobnu odgovornosti nego stavljaju na optuženičku klupu cijelu vojnu strukturu jedne zemlje

ZAGREB, 23. rujna - Uoči izručenja Slobodana Miloševića, Carla del Ponte je u Zagreb poslala dvije optužnice: protiv generala Gotovine i Ademija. Sada, uoči početka suđenja Miloševiću zbog odgovornosti za zločine počinjene u Hrvatskoj, haaška je tužiteljica zatražila izručenje bivšeg načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Janka Bobetka. Taj će se pravosudni paralelizam po svoj prilici nastaviti, jer mu je cilj staviti znak jednakosti između agresije i planiranih zločina s jedne strane te, s druge, legitimnog otpora toj agresiji u kojem su ponekad stradali i civili.

O čemu se radi dobrim dijelom govori svojedobni dopis hrvatskoj vladi zamjenika haaške tužiteljice Grahama Blewitta, u kojem je »Oluju« definirao kao »agresiju Republike Hrvatske na republiku srpsku krajinu i njen glavni grad Knin«. Iako se Blewitt zbog tako izravnog iskrivljavanja i međunarodnog prava i povijesti kasnije ispričao, čini se da optužnica protiv Bobetka, kao i one protiv Gotovine i Ademija, počivaju na tom »pravnom« temelju.

Hrvatske se generale, naime, na temelju tako široko tumačene zapovjedne odgovornosti optužuje ponajprije zbog poduzimanja vojnih akcija kojima je oslobođen međunarodni priznati teritorij Republike Hrvatske. Da su se tadašnji hrvatski politički i vojni vrh pomirili s okupacijom velikog dijela svog teritorija, takav se dojam stječe, sve bi bilo u redu. Ne bi bilo optužnica protiv njih, a po svoj prilici, ne bi bilo optužnica ni protiv srpskog osvajača. Uostalom, vjerojatno nisu bez razloga glavne optužnice za srpske zločine u Hrvatskoj iz 1991. čekale sve do 2001. godine.

Gotovina je kriv za zločine počinjene nakon »Oluje« jer je tijekom »Oluje« i određeno vrijeme nakon te akcije bio zapovjednik južnog sektora. U optužnici mu se, međutim, na teret stavljaju i događanja iz sektora sjever, a u vezi s događanjima na kninskom području tereti ga se prema zapovjednoj odgovornosti i za one zločine koji su već procesuirani, kao i za one koji su se dogodili u vrijeme kada je on već dugo bio u BiH.

Tako sastavljene optužnice, kako se čini, uopće ne idu za tim da ustanove nečiju osobnu odgovornosti nego stavljaju na optuženičku klupu cijelu vojnu strukturu jedne zemlje. Zato se iz vojne hijerarhije i biraju najznačajniji pojedinci (Bobetko, Gotovina, Ademi...), što ne znači da nisu mogli biti »odabrani« i neki drugi. Prema toj logici, svaki zapovjednik koji je sudjelovao u hrvatskim oslobodilačkim akcijama, koje su bile takvog opsega da su u njima bile neizbježne i civilne žrtve, može postati osumnjičeni.

Ako bi hrvatska vlast pristala na takve kriterije, sljedeća bi na redu bila izvršna vlast iz tog vremena, dakle predsjednik vlade, potpredsjednici, pojedini ministri... Tako tumačena zapovjedna odgovornost tu se, međutim, ne iscrpljuje nego može obuhvatiti i one pojedince iz međunarodne zajednice bez čije se neizravne suglasnosti tadašnji hrvatski politički vrh ne bi usudio poduzeti oslobodilačke akcije. Time se stvara široko područje proizvoljnosti u kojem se imena mogućih optuženika mogu s jednakom uvjerljivosti izvlačiti i »iz šešira«.