U hrvatskoj politici vladaju laž, prevara, vjerolomnost i podvale, i nitko nema snage za korak naprijed. Tako je prije nekoliko dana na osnivačkoj skupštini Libre - stranke liberalnih demokrata, slikovito i kratko, o miljeu u kojem djeluje zborio prvi predsjednik nove stranke Jozo Radoš. Dakako, Radoš je praktički najavio da će nova liberalna stranka biti ta koja će pokušati napraviti korak naprijed, inzistirajući na svojim načelima, zastupajući najviše vrijednosti, pa i po cijenu neuspjeha u dnevnoj politici.

Veliki je to zalogaj za malu stranku koju izazovi tek čekaju. Prednost joj je što starta s devet zastupnika i koliko-toliko prepoznatljivim vodstvom, ali istovremeno želi se natjecati u prvenstvu u kojem su brojne momčadi već zauzele svoja mjesta, s »navijačima« koji su se mahom već opredjelili za koga će navijati. I da bi Libra uspjela doista joj treba prepoznatljivost (taj korak naprijed) koja će ju izdvojiti iz sivila politike o čemu govori Radoš. Samo, to usmjerenje valja potkrijepiti i konkretnim potezima. Libra je imala priliku to demonstrirati upravo na svojoj osnivačkoj skupštini koja je koincidirala sa slučajem Bobetko.

Nitko, međutim, ni iz nove ni iz »starih« stranaka nije imao potrebu raditi ništa drugo osim, s različitom gradacijom, natjecati se u izražavanju nacionalnog jedinstva, obrane digniteta Domovinskog rata i pozivanja na mir na ulicama. Pa ako je u četvrtak, na sjednici Sabora, kada je definitivno postalo jasno da optužnica protiv generala Janka Bobetka ipak stiže u Hrvatsku, bilo za očekivati apeliranje na razum i ustručavanje od ishitrenih poteza, proteklo je dovoljno dana da se cijela priča iz crno-bijele vizure mogla polako premještati u obojanu verziju. Ni ljevičari, ni oni smješteni u lijevom centru ili samom centru, ako ne baš političari i stranke koji od centra naginju na desno od kojih takvo nešto nije bilo ni za očekivati, nisu našli za shodno maknuti se dalje od nazdravičarskog klicanja nacionalnom jedinstvu, presvučenog u pravno-politički spor s Haškim sudom.

Od SDP-a, s jedne, do HNS-a, IDS-a, LS-a, pa i Libre koja im želi biti bliska, s druge strane, logično bi bilo očekivati bilo kakav otklon od matice kakva ovih dana dominira Hrvatskom. Prije svega, zbog njihove programske ali i verbalno povremeno naslućene, pa i izrečene, predanosti vrijednostima demokracije, pravne države i zaštite ljudskih prava. No, od njih nismo čuli ništa što bi bar dalo naslutiti da »krvava« dnevna politika ne mora pojesti sve demokratske ideale; da moguće politička pragmatika i diktira određeno ponašanje, ali da mimo i usprkos toga postoje vrijednosti koje moramo poštovati želimo li ostati vjerodostojni. Jer, ima u ovoj zemlji ljudi (birača), koliko god se činilo da ih je trenutno malo, koji misle da Hrvatska treba poštivati međunarodno preuzete obaveze, da o optužnici ne odlučuje politika već sud, da su svi građani jednaki pred zakonom, da su zločinci (kojima se to dokaže) i žrtve »ogoljeni« o pripadnosti naciji, vjeri ili rasi, te da je vrhovni nacionalni interes brinuti o pravdi za sve državljane.

Kada je, dakle, opisivao hrvatsku politiku Radoš je dobrim dijelom bio u pravu. Samo je smetnuo s uma da u ovom trenutku govori i o sebi, svojoj stranci i onima s kojima u budućnosti kani blisko surađivati.