Ne zadovoljava se Romano Bolković, uz Vijesti dana najveća CCN-ova programska uzdanica, »samo« ekskluzivnim intervjuom s generalom Jankom Bobetkom, već čini novinarski, logičan korak više. Nastoji, s dva također logična gosta, analizirati sve ono što se prethodilo optužnici iz Haaga, što se trenutačno događa na uzavreloj hrvatskoj političkoj sceni, te što bi se nama i stožernom generalu moglo dogoditi sutra ukoliko je odluka vlasti da ne izruče Bobetka čvrsta i konačna. Ovaj mi je put doista lakše shvatiti i prihvatiti Bolkovićevu defenzivu tijekom intervjua vođenog u generalovu domu, kao što mi se čini mogućim i to da je voditelj bio emotivno neuravnoteženiji od optuženika iza kojeg je stala čitava nacija. Jednostavno i kratko: general se držao mnogo bolje od Bolkovića. Što je, s obzirom na iskustvo i čin, sasvim u redu. Niti se Bobetko preplašio optužnice, niti je bio odveć zaokupiran odlukom prioćenom haaškim tužiteljima i, posebice, hrvatskoj javnosti: »Iz moje me kuće mogu iznjeti samo mrtva!«

Ali, priznat ćete, nije ugodno čovjeka koji je čvrsto odlučio da će radije život izgubiti nego se dati u ruke haaškog tribunala pitati što pod tim misli. Pipkati po toj, kako general reče, životnoj i, ma koliko god se na prvi mah činila hrabrom, dvojbenoj odluci, pipkati da se zadovolji znatiželja javnosti te da se - naravno - dramatična situacija učini još dramatičnijom. No, ne bi Bolković bio Bolković a da ne pokuša javnost uvjeriti kako se između hrvatstva i šovenstva stavlja znak jednakosti te da u Haag odlaze samo politički protivnici dijela današnje vlasti. Ako i jest tako, a nije, Bolkovića bi prije svih trebalo mučiti suštinsko pitanje kako to da se u demokratskoj državi generali upliću u dnevnu politiku?! Uostalom, u Haag je iz Hrvatske dospio samo jedan jedini general i taj nije - o Rahimu Ademiju je riječ - protivnik niti one bivše a niti ove sadašnje vlasti. On je je ono što treba biti: vojnik. A to, očito, ne paše baš svima. Naročito ne onima koji smatraju da im angažman u ratu daje automatsko pravo odlučivanja o državnim poslima i u miru.

No, Bogu hvala, iako je nekoliko puta izrečeno da je na djelu zavjera koja ima za cilj dokidanje hrvatske države, razgovor Bobetka i Bolkovića nije dolijevao ulje na vatru. Štoviše, general je djelovao umirujuće, svjestan da svako radikaliziranje može imati kobne posljedice. Staložena je i vrlo jasna bila i generalova supruga Magdalena, koja je - bez ikakve hude namjere - ipak izrekla nimalo umirujuću istinu:

Dakle, nije samo u pitanju generalov život, nije, naravno, u pitanju samo i jedino nacionalni ponos, nije u pitanju samo pravda, već i - vlast. Kako je zadržati ili iznova steći.

Nakon snimke iz Bobetkova doma, Bolković je razgovarao u studiju s Petrom Šalom i Bosiljkom Mišetićem, koji me, priznajem, ugodno iznenadio. Politikantsku je retoriku zatomio te se usredotočio doista na pravni aspekt optužnice i sljedećih poteza Vlade, odnosno, Haaga. Govorio je razložno i smireno te ostavio dojam pravnog stručnjaka koji shvaća da u ovom trenutku i Vlada, na koju je do jučer bacao drvlje i kamenje, radi za njega i njegova klijenta.

I, na kraju; ono što nije odradila javna televizija, a morala je, odradio je Romano Bolković, dokazavši da političko glasnogovorništvo još uvijek nije u njemu ubilo punokrvno novinarstvo.