Vjesnik: 25. 09. 2002.

Bolesno povećanje broja političkih stranaka u Hrvatskoj

Hrvatska politička klasa, pozicija i opozicija, boluje od, nazovimo ga drastično, führerstva - bolesti vođa koji ne mogu bez svojih stranaka i strančica. Oni su opsjednuti egomanijom, egocentrizmom, netolerancijom prema nešto drukčijim mišljenjima, pretjeranim uvjerenjem u vlastite nadljudske sposobnosti ili jednostavno pomamom da budu radije »prvi u selu nego drugi u Rimu«. To bi se moglo nazvati i cezarizmom, i još nizom drugih negativnih atributa

GOJKO BORIĆ

Ono što je na početku prijelaza iz komunizma na demokraciju (sa svim njenim tranzicijskim ograničenjima) izgledalo normalno, naime, prekomjerno povećanje broja političkih stranaka u Hrvatskoj, danas ne samo izgleda, nego i jest abnormalno, bolesno, posve opterećujuće za budućnost naroda i države.

Pretpostavlja se da u Hrvatskoj ima registriranih oko osamdeset stranaka. I to s njenih 4,3 milijuna stanovnika. U Saboru se parlamentarni se klubovi množe kao kunići. U posljednjih nekoliko tjedana Sabor je »obogaćen« s još dvije stranke: s trećom liberalnom, Librom, i četvrtom iz hadezeovskog nasljedstva, Pašalićevim Hrvatskim blokom.

A koliko ima pravaških i demokršćanskih stranaka, u Saboru i izvan njega. Valjda ne znaju ni one same. A onih izvan parlamenta ili pak u osnivanju, u namjerama i planovima.

Netko je napisao da se u Hrvatskoj više isplati osnovati nekakvu strančicu nego čak i vrlo uspješno poduzeće. Sve je to vrlo nezdrava situacija. Stoga zvuči upravo groteskno kad šef patuljastog HSP-a Anto Đapić komentira osnivanje Pašalićeva Hrvatskog bloka riječima: »Kad god nastane nova stranka na političkoj sceni u Hrvatskoj, to je dobar znak za demokraciju«. (Vjesnik, 16. rujna).

Ni govora. Zapravo, kad bi u Hrvatskoj bilo političke pameti u glavama odgovornih političara, u Lijepoj našoj bilo bi najviše pet do šest stranaka: jedna konzervativna, jedna socijaldemokratska, jedna liberalna i dvije na krajnjoj desnici, odnosno ljevici. Možda bi srpska manjina htjela nekakvu svoju nacionalnu stranku - i to je sve.

No hrvatska politička klasa, pozicija i opozicija, boluje od, nazovimo ga drastično, führerstva - bolesti vođa koji ne mogu bez svojih stranaka i strančica. Oni su opsjednuti egomanijom, egocentrizmom, netolerancijom prema nešto drukčijim mišljenjima, pretjeranim uvjerenjem u vlastite nadljudske sposobnosti ili jednostavno pomamom da budu radije »prvi u selu nego drugi u Rimu«.

To bi se moglo nazvati i cezarizmom, i još nizom drugih negativnih atributa.

No nije vjerojatno da će ove riječi pogoditi bilo kojeg od hrvatskih političkih napoleona. Da u Hrvatskoj postoji dobar izborni zakon ubrzo bi, nakon prvih izbora po njemu, došlo do odumiranja malih stranaka i njihovih führera.

Teško je vjerovati da će velikim strankama kao socijaldemokratima i HDZ-u uspjeti nametnuti svoj model biranja Sabora. A ako bi im to i uspjelo, ponovno bi u Saboru došlo do cijepanja postojećih stranaka i njihova umnožavanja.

Hrvatski političari kao da ne mogu podnijeti unutarstranačke poraze. Inače ne bi nastali Libra i Hrvatski blok. Moramo priznati da je stvarno bilo teško slijediti Budišin cik-cak kurs u vođenju HSLS-a, ali kakvo je to shvaćanje unutarstranačke stege kad »ministarska manjina« u njegovoj stranci ostaje u Vladi, a ostali idu u oporbu.

To je ne samo dokaz da Budiša nije imao poštovanja vrijedan autoritet, nego i da je njegovim ministrima bilo draže sačuvati svoje fotelje nego poštivati volju većine u svojoj stranci. Kod takva shvaćanja stranačke demokracije čovjeku se ježi koža kad pomisli kako je prakticiraju u odnosu prema političkim protivnicima.

Nešto gora verzija neshvaćanja demokracije je stvaranje Pašalićeva Hrvatskog bloka ili pokreta (i blok i pokret užasne su riječi iza kojih stoji totalitarni način razmišljanja) koji se poziva na nekakvu »tuđmanovštinu« a da nitko ne zna što je to.

Tuđmanova »politička filozofija« (ako uopće postoji kao nešto koherentno) pripada svima onima koji su stvarali hrvatsku državu i kakvu-takvu demokraciju, a ne samo jednoj stranci, a ponajmanje Pašalićevoj, jer on je u vrijeme stvaranja države bio nitko i ništa, a kao Predsjednikov savjetnik za unutarnju politiku pri kraju Tuđmanova života najveći je sukrivac za njegove pogrešne poteze kojih u to vrijeme nije bilo malo.

Ali ne samo političari nego i neki intelektualci nisu daleko od führerovskog načina ponašanja. Ovdje mislimo na rascjep u Društvu hrvatskih književnika i na osnivanje Društva hrvatskih pisaca (kakva stvaralačka nemoć kad im i ime nije bitno drukčije).

Pretrpjevši poraz na izbornoj skupštini DHK-a (ponajprije zbog svoje lijenosti, jer na Skupštinu nisu doveli svoje »bataljune«, Katunarić, Viskvić i Co. osnovaše svoje cehovsko društvo koje tobože neće biti političko, ali već svojim sastavom pokazuje da je riječ o rigidnim ljevičarima, jugonostalgičarima i nacionalno bezbojnim individuama, čije je okupljanje pozdravio čak i ministar kulture Vujić, tako da nema sumnje gdje je politički. Zlobnici bi rekli: u čvrstom zagrljaju trenutačna režima.

Društvo književnika ne bi smjelo biti ništa drugo nego sindikat, udruga s najvećim mogućim estetskim i političkim pluralizmom, okupljalište »ludih« individua koje dopušta čak i ekstremne provokacije. Osim onih najgorih koje bi štetile ugledu Društva. U njemu postoji i mogućnost isključenja nekog provokatora, onako kako je to nedavno predložio Veljko Barbieri. Za to još nije kasno.

No Društvo pisaca (mogu li u njemu biti i oni koji nisu književnici?) već najavljuje da će biti elitno, ograničenjem broja članova i tome slično. Vjerojatno će s vremenom odustati od toga: među hrvatskim književnicima ima i previše »genijalaca« koji će kucati na vrata Društva pisaca.

Rezervoar će biti i oni izvan Hrvatske, pa ćemo tako ponovno dobiti neku vrstu »saveza književnika postjugoslavije« iliti »zapadnog Balkana«.

Da ne bi bili u »lošem društvu« iz sadašnjeg Društva hrvatskih književnika izašli su neki prominentni pojedinci koji ne žele biti ni u novoosnovanom Društvu pisaca, pa smo tako dobili treće Društvo književnika, društvo neorganiziranih književnika (pisaca).

Bilo bi smiješno da nije tužno, upravo tragično jer DHK je izdržao nekoliko diktatura, a da mu se nije dogodilo ono što se nedavno oformilo u velikoj dvorani Novinarskog doma.

Tako su i književnici u Hrvatskoj pokazali da u društvenom i političkom ponašanju nisu mnogo bolji od političke klase. Možda su čak i gori, jer se pretpostavlja da imaju nešto više soli u glavi. Ili se možda varamo?

Autor je novinar i publicist iz Kölna.