Ni drugi akteri u tužnoj priči o ekspresnom urušavanju Hrvatske u, kako reče profesor Visković, »nacionalistički kretenizam«, ne pate od dosljednosti. Budiša je proljetos, kao zamjenik premijera, izjavljivao da se »hrvatski građani moraju odazvati pozivu Haškog suda«, pojašnjavajući da ni u krizi oko Gotovine u HSLS-u »nije bilo dvojbe o suradnji s Haškim sudom, koja pretpostavlja i izručivanje naših građana Haagu«. Izričito je nekoliko puta ponovio da nakon optužnice protiv Miloševića ni on ni stranka mu ne žele dovoditi u pitanje kooperativnost s Tribunalom. Ljetos je i šef HDZ-a, pokušavajući nabaciti europsku šminku, podržavao Haški sud, ističući da se »HDZ neće upuštati u organizaciju protuhaških demonstracija niti sudjelovati u njima«. Sanader je također okrenuo ploču i sada najavljuje žurno aranžiranje vrućih masovki.

Najveći je salto mortale, naravno, Račanov. Čovjek koji je prije nepune tri godine došao na vlast s obećanjem da će izvesti Hrvatsku iz međunarodne izolacije i pretvoriti je u uređenu, uljuđenu pravnu državu, danas se postavlja na čelo nove konfrontacije Hrvatske s Haškim sudom i zapadnim savezima. Njegovo odlučno »ne« haškoj pravdi, kako to obično biva, praćeno je najavom da će nacija, ako treba, jesti travu. Premijer demokratske Hrvatske, navodno proreformski socijaldemokrat, pojavljuje se, eto, kao Tuđmanova kopija. S tim da je pokojnik znao kada u svome kontriranju svijetu mora prikočiti. Račan danas maršira rame uz rame s Čondićevim stožerašima. Na djelu je neformalna crveno-crna koalicija.

Svoj krajnje diskutabilan zaokret i riskantan ples na rubu sankcija premijer tumači kao borbu za istinu. Samo, istina koju Račan danas zastupa, ima rupu u čelu. Da u Medačkom džepu nije pobijeno sve što se micalo i da nije primijenjena taktika spaljene zemlje, ta bi operacija ostala ono što je i trebala biti – legitimno oslobađanje dijela okupiranog teritorija. Čak je i Tuđman strahovao da će mu zbog, u Medačkim selima počinjenih zločina Haški sud jednog dana sjesti za vrat. Bobetko također ne spori da su zločini počinjeni. Nikada nisu gonjeni. Tim propustom, koji nije slučajan nego je dio sustava, bivša su i sadašnja vlast asistirale ispisivanju haških optužnica.

Račanova je vlada Hrvatsku spremna voditi u izolaciju, sukobljavanje s međunarodnom zajednicom, možda i sankcije. Nacija se poziva na žrtvu, kao da bi joj to trebalo biti zadovoljstvo, sreća i čast. Dođe li Hrvatska zaista pod udar sankcija, sigurno je da će one najteže pogoditi socijalno najslabašnije. Neće ih osjetiti politička klasa, koja svojim glavinjanjem vodi zemlju u katastrofu, teško da će doprijeti do vile na elitnom Tuškancu u kojoj general Bobetko svakog mjeseca slaže valjda najvišu mirovinu u Hrvatskoj.

Ali situacija nije opasna samo zbog mogućih sankcija. Spašavajući vlastitu kožu, vlast se upustila u dugoročno krajnje rizično kockanje sudbinom zemlje. Hrvatska je vraćena u vrijeme slijepe nacionalne homogenizacije iz ratnih godina. Od trećesiječanjskih projekata ni kamen ni kamenu nije ostao, Račanovi momci udarnički obnavljaju HDZ-ove modele.