General Janko Bobetko vidi sebe kao središte novog okupljanja Hrvatske i razlog obnovljenog nacionalnog jedinstva. »Ovo je prvi put da su Hrvati oko nečeg jedinstveni, nakon puno godina«, kaže on, pledirajući da se uznastoji oko očuvanja tog monolita. Za uvijek častohlepnog generala to je, možda, razumljivo. Ali radost zbog svježe nacionalne homogenizacije širi se poput zaraze. Nije je krio ni zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, koji reče kako mu je »drago da je hrvatski narod ponovo jedinstven«.

U zemlji koja je natopljena iracionalnim svađama i neproduktivnim sukobima, postrojavanje nacije iza generala Bobetka – prema nekim istraživanjima, i više od 80 posto građana ne prihvaća hašku optužnicu i protivi se njegovom izručenju Haškom sudu – može djelovati kao dosezanje mitskog stanja »hrvatske sloge«. Ali nacionalno jedinstvo ne može biti vrijednost samo po sebi. Nužno je postaviti pitanje na čemu je ono postignuto i što mu je cilj. Na otporu procesuiranju zločina i sukobu s međunarodnom zajednicom i njenim standardima?

Prvo, hrvatska je javnost, s razlogom, visoko senzibilizirana na bolne teme iz Domovinskog rata i podložna je, uglavnom bez ikakva razloga, folskulama o planetarnim antihrvatskim urotama. Politolog Zakošek tvrdi da je HDZ-ov model interpretacije novije hrvatske povijesti ostao netaknut. Suprotno očekivanjima i potrebama, aktualna ga vlast nije problematizirala.

Drugo, javnost se mobilizira na krajnje problematičnoj interpretaciji haške optužnice. U Vladi tvrde da ona udara u same temelje Domovinskog rata, da dovodi u pitanje legitimitet oslobodilačkih operacija. Optuženi se predstavlja kao žrtva, sistematski se ignorira činjenica da je stajao na čelu vojske u vrijeme kada su počinjeni neki od zločina. U tom je pogledu jako važno da general Bobetko, i jučer ponovo u jednom tjedniku, sam priznaje likvidacije civila i paljevine. Tvrdeći da se za zločine njega ne može kriviti, on doslovce kaže da su generali Stipetić i Domazet propustili nadgledati povlačenje vojske iz Medačkog džepa, a Agotića izričito optužuje da je odgovoran za bombardiranje srpske kolone u Oluji. Nakon tog generalskog ping-ponga, Vladina kritika haške optužnice kao, navodno, neutemeljene, djeluje tragikomično.

Treće, nacionalna se mobilizacija provodi na manipulaciji činjenicama te na lažnom predstavljanju mogućih reperkusija odluke o neizručenju haških optuženika. Premijer Račan priznaje da će biti potrebne »neke žrtve«, ali ih interpretira vrlo lepršavo. Vlada nema nikakvih garancija, nije ih uspjela osigurati, da njeno osporavanje haških naloga neće rezultirati međunarodnom izolacijom zemlje. Ekonomski znalci tvrde da bi sankcije rezultirale bankrotom Hrvatske, »unutarnja bi ekonomija doživjela slom, a veći bi dio građana pao u posvemašnje siromaštvo«.

Svojedobna jedinstvenost Hrvatske u obrani – pokazalo se kasnije – de facto je bila kolijevkom drastičnih podjela: dok su jedni, većina, bili u obrambenom ratu, drugi su prakticirali zločine, etničko čišćenje i stvaranje Velike Hrvatske. Nacionalna homogenizacija ni ovoga puta nije demokratsko rješenje. Lako je to razabrati i iz činjenice da su predsjednika države jučer i Banski dvori pokušali zaustaviti u namjeri da naciju ponovo podsjeti na potrebu suradnje s Haškim sudom i kažnjavanja zločina. Mesić je zasad jedini političar koji se usudio napraviti iskorak iz trulog zbijanja nacije.