Nastavi li Haag i dalje skupljati ovdašnje generale, na red će doći i političari. Neki se već i spominju. Drugi šute, vjerojatno misleći da se to njih ne tiče. Ali lako je moguće da će netko pokucati i na njihova vrata. Možda to zvuči paranoidno, no popis optuženih, osumnjičenih i mogućih optuženika stalno se širi, a ujedno stvara zaborav njihovih prethodnika. Tihomira Blaškića više nitko i ne spominje. Optužnica protiv Ante Gotovine gurnula je u zaborav i Blaškića i njegovu drakonsku kaznu. Optužnica protiv Janka Bobetka skrenula je pak pozornost i revolt javnosti s optužnica Gotovini i Ademiju. Oni su u sadašnjoj drami s Bobetkom samo statisti. A poslije Bobetka koji je u ratu ipak igrao glavnu ulogu - može biti optužen svatko.

Ovdašnja je anarholiberalna manjina, koja je za izručenja Haagu bez "suvišnih zašto", iznenađena postotkom protivnika tzv. bezuvjetnog izručenja. Stanje izdvojenosti očito teško percipira osjećaje nepravde kao glavnog uzroka nabujalosti toga postotka. Takozvani obični ljudi očito osjećaju da se u Haagu i ne sudi konkretnoj krivnji, nego određenoj ideji. Zapovjedna je odgovornost pritom samo izgovor. I nema nikakve sumnje da bi se na osnovi nje sudilo i ministru obrane Šušku i predsjedniku Hrvatske dr. Tuđmanu. Ako sudiš predsjedniku države, načelniku njezine vojske, ministru obrane, njezinim generalima..., sudiš zapravo samoj ideji države koju su stvarali, ma koliko tvrdio suprotno. Može predsjednik Mesić u zagovoru Haaga pričati koliko hoće o "individualizaciji krivnje" kao tobožnjem uvjetu za uklanjanje sumnje o kolektivnoj krivnji, no Haag ga opovrgava. Kao da se preko što više pojedinačnih optužnica i krivnji želi pokazati kolektivna krivnja, dokazati da je Hrvatska zapravo grijeh.