Eventualni prijedlog za sankcije Hrvatskoj pred Vijećem sigurnosti UN-a neće proći, jer je SAD protiv zbog svojeg odbijanja ratifikacije Stalnog međunarodnog kaznenog suda / Ne prođe li zahtjev Haaga pred tim tijelom UN-a, od autoriteta suda više nema ni traga

ZAGREB, 25. rujna - Dogodit će se paradoks: Amerika iz svojih interesa (odbijanje ratifikacije Rimskog sporazuma o nadležnosti Stalnog međunarodnog kaznenog suda) glasat će u Vijeću sigurnosti protiv izricanja sankcija Zagrebu. Jer, povod je optuženje vrhovnog zapovjenika jedne vojske zbog svega što se dogodilo u akcijama kojima je zapovijedao. Amerikanci ne žele da se tako visoka vojna osoba procesuira po kriteriju zapovjedne odgovornosti. Ne žele s obzirom na akcije u Iraku, na koju se spremaju.

- Nisam siguran. Za mene je to dvojben izbor. Smatram da bi najčišća pravna varijanta bila ona koja bi tu haašku optužnicu procijenila po kriteriju bi li ona bila optužnicom prihvaćena i na hrvatskom sudu. Jer, što zapravo znači prosudba je li optužnica ustavna, je li u skladu s hrvatskim zakonima. Pa, tako se mogao braniti i Dinko Šakić, ustaški odličnik, koji se ionako branio da je samo provodio zakone NDH. Da je izabrana ta opcija, izbjegao bi se osjećaj u Haagu da se odbijanjem optužnice njih suspendira, a s obzirom na hrvatske prilike, osjećaj da se suspendira hrvatsko pravosuđe.

- Upravo to. Svaki ad hoc sud je u biti političko sudište. Organiziraju ga, daju mu novac i mandat jedna država, više država, pa čak i jedna stranka (slučaj NDH u Hrvatskoj 1941. godine). Ti sudovi sude u korist i za račun osnivača. Takvi sudovi nemaju tradiciju, nemaju sudsku praksu, nemaju ništa ispred sebe, a iza sebe ostavljaju samo presude. Znači, kako je ad hoc formiran, tako takav sud i ad hoc formira svoje pravne kriterije. Dok ih ne učvrsti i ne pretvori u vlastitu praksu, koristi politička sredstva da bi dopunio pravne praznine. I zato, svatko tko politički prosuđuje sudske dosege Haaškoga suda ima pravo i na političku ocjenu njegovih dokumenata. Ne znam zašto Hrvatska nije koristila tu spoznaju i u slučaju generala Bobetka i optužnice protiv njega.

- Ta optužnica je u polovici sadržaja politički, a u drugom dijelu pravni akt. Političke ocjene se uglavnom mogu odnositi na uvodni dio optužnice. I još na nešto, što je vrlo važno, na vrijeme kad je optužnica objavljena i dostavljena u Zagreb. Budimo otvoreni: pandani s hrvatske strane optuženom Slobodanu Miloševiću su mrtvi. Jedini koji može držati ravnotežu prema početku suđenja srbijanskom voždu za zločine u Hrvatskoj je upravo stožerni general Bobetko. I to je s obzirom na politički karakter Haaga razumljiv potez.

- Ima i te kako smisla. Hrvatska je otvorila još jednu točku presedana za to sudište. Uspije li dokazati ispravnost teza kojima se zasad odbija izručenje optuženog Bobetka i sruši li optužnicu ili je barem djelomice »nagrize«, Hrvatska će natjerati tužitaljstvo i Sud da optužne zahtjeve ubuduće sasvim drukčije priprema i piše. Budući da je formalni politički stav o odbijanju optužnice prihvaćen u Hrvatskoj, Vladi preostaje pobijanje optužnice. To se može obaviti na dva načina. Prvi je finom revizijom Ustavnog zakona o odnosima s Haagom, i drugi pobijanje optužnice. Drugi način je čišći, oslobođen je svake politike i sugerira da se Vlada doista ne služi političkim sredstvima kako bi usput riješila i neke unutarnje, a opet političke odnose. Naime, kontrola optužnice na županijskom, pa i na Vrhovnom sudu, nema ni trunaka političke primjese. No, Vlada je izabrala ustavni put, pa vjerujem da se u banskim dvorima zna zašto je ta opcija rušenja optužnice protiv Bobetka izabrana.