Hladni tuš je došao na naše političare: ovoga puta u liku energične i jasne poruke američkog ambasadora Lawrencea Rossina. »Riječ je o fantaziji i gluposti da bilo tko vjeruje kako će SAD nekako pomoći Hrvatskoj u njezinom sukobljavanju s Haagom oko trgovine optužnicama. Neki su ljudi čitali previše tekstova u američkim novinama....«, kaže Rossin. »Fantazije i gluposti« naših političara proizlaze iz činjenice, da su im glave zabijene u pijesak kao nojevima, i da, opet, ne korespondiraju s vanjskim svijetom. Žive u svom zatvorenom svijetu »fantazija i gluposti«. Misle jedino na to, kako ostati na vlasti. Ne misle na budućnost zemlje i povode se za vlastitim manipulacijama i fikcijama, u koje toliko povjeruju da im se one čine realnost. Na taj način gube vezu s pravom realnošću.

To se vidjelo baš na slučaju najnovije haške optužnice protiv generala Bobetka. Vlada je povjerovala u vlastito pogrešno čitanje i interpretiranje optužnice, kao da optužnica dovodi u pitanje legitimnost Domovinskog rata. Povjerovali su u nesposobnost vlastite političke hermeneutike (da podsjetimo: Hermes je glasnik bogova s Olimpa, a hermeneutika je umijeće tumačenja tih poruka). Posljedica toga je potpuno kriva procjena situacije i pogrešne mjere, koje mogu Hrvatsku dovesti pod višestruki međunarodni pritisak, a na posljetku i do sankcija. Što je tu pogrešno? Prvo, pogrešna je interpretacija optužnice. Tkogod nju pažljivo pročita, vidjet će da tu nema nikakve optužbe upućene Hrvatskoj zbog toga što se ona legitimno branila. Krivnja je utvrđena osobno, i to za najviše zapovjedno mjesto u akciji »Medački džep«. Ono što se može osporavati, to je eventualno da je general Bobetko »planirao akciju etničkog čišćenja«, no njegova je krivnja očita i najobičnijem laiku: kriv je što nije poduzeo energične mjere istrage i kažnjavanja počinitelja gnusnih ubojstava srpskih civila nakon, a ne tijekom akcije. Vrlo dobro znamo da je tadašnje hrvatsko vodstvo vodilo dvostruku igru: s jedne strane vodilo je pravedan obrambeni rat protiv unutarnje i vanjske agresije, a s druge strane je taj rat kaljalo svojim »skrivenim planovima« (poznatima kao »hidden agenda«): podjela Bosne, protjerivanje lokalnih Srba iz Hrvatske, uspostava autoritarne vlasti, jačanje Hrvatske kao »srednje sile« – policajca u regiji itd... Ali za te skrivene planove ne snosi krivnju cijela Hrvatska, već samo onaj dio tadašnjeg političkog establišmenta koji je u tome sudjelovao. A tko je u tome sudjelovao, »hermeneutički« se može objasniti iz javnih govora, napisa, tajnih vrpci iz predsjednikova ureda, memoara i slično. Ako je Bobetko u tom dijelu optužbe nevin, on će to lako dokazati.

Vlada, međutim, reagira demagoški: uputit će zahtjev za »ocjenu ustavnosti« Ustavnom sudu, što je pogrešno. O tome je argumentirano govorio u više navata profesor Ivan Pađen. Jedino što Hrvatska može u ovom slučaju to je da se eventualno pojavi kao »umješač« u sporu i da tako izrazi, u sudnici, svoje prigovore na optužnicu i da generalu Bobetku ponudi svoju pravnu pomoć. A da je haško sudovanje ipak relativno pošteno, to pokazuju i oslobađajuće presude. Tužiteljstvo je samo stranka u sporu. No ipak i taj je sud počinio nepotrebne propuste: trebao je ispitati generala Bobetka, i nakon razgovora s njime proceduralno korektno odlučiti podići li optužnicu ili ne. Također je i muljanje Haškog suda – optužnice čas nema, pa je onda ipak ima – za osudu. No najveću krivnju za ovu novonastalu situaciju snosi ipak naša vlada: Vlada je sve to znala, i da se optužnica priprema, a novinari su otkrili i tko je na njoj. Vlada je izabrala najgoru moguću taktiku: pasivno iščekivati da će sud »politički« ocijeniti da nije više »oportuno« optuživati hrvatske građane za eventualne ratne zločine. Da Vlada nije zaražena sitnim politikantstvom, tada bi prema haškom sudu vodila proaktivnu politiku. Takva politika uključuje usku suradnju sa sudom u svim fazama istrage i pripreme optužnice, i, što je najvažnije, aktiviranje vlastitog pravosuđa u kažnjavanju ratnih zločina počinjenih s »naše« strane: jedino tako su se mogli preduhitriti negativni politički efekti ovog najnovijeg haškog poteza. Ali za to treba imati nešto: treba imati kralježnicu. I ne treba zazirati od stručnog mišljenja. Hrvatska ima sjajne stručnjake, koji su ponosni na vlastitu neovisnost i nisu spremni pred svakim političarom reagirati pojačanim znojenjem dlanova i podrhtavanjem glasa. Oni bi svakako predložili drugačiju politiku od nojeve politike glave u pijesku. I ne bi nas doveli u situaciju da nam ambasador Rossin mora dijeliti lekcije iz političke hermeneutike. Što je tek samo početak nesagledivih komplikacija u kojima ćemo se naći, na štetu (i trošak) svih nas.