Kad bi se na političkoj sceni ovih dana našao heroj koji bi se drznuo izgovoriti ovu rečenicu – a koja je u biti samo parafraza Bobetkova svojedobnog ispraćanja u Haag kolege mu i suborca generala Ademija – taj junak ne bi dočekao zoru izbornoga dana, niti bi mu itko, pa ni Vijeće sigurnosti UN-a, moglo zajamčiti pošteno i nepristrano suđenje. Društvena atmosfera je takva da rame uz rame u obrani tobožnjega državnoga integriteta stupaju premijer Račan i pukovnik Čondić, general Rojs i ministrica pravosuđa, prvi parlamentarac Tomčić i Ivić Pašalić... Hrvatsko jedinstvo je postignuto i svi ga slave i hvale, jedino što nitko ne zna što bi dalje s njim i u čemu je njegova čarobna ljepota? U krajnje problematičnom sukobu s međunarodnom zajednicom i gaženju zakona i načela koje su dojučer svi domovinski čimbenici listom potpisivali i zastupali? U krajnje neizvjesnom ishodu takve politike za ovu zemlju, u prijetećoj izolaciji ili u pukom šarmu pobratimstva lica u našem političkom svemiru?

Taj unisoni vapaj za umnim jedinstvom usudio se svojim istupom narušiti tek Predsjednik Republike, i lavina kritika koja je potom krenula prema njemu plastično je podsjetila na nimalo tolerantna ratna vremena, vremena u kojima su zbog sličnog ozračja i bili mogući zločini poput onih u Medačkom džepu. Hrvatska se tako vrti u zatvorenom krugu bez izlaza, a sitni politički profiteri koji joj ga trasiraju pozivaju se pritom na raspoloženje javnosti koje sami kreiraju. Homogenizacija je samoj sebi svrha, a državnome poglavaru, nakon što su mu oduzeli ovlasti njegova slavnog prethodnika, sada valja začepiti i usta.

Bobetka se, međutim, optužuje za zločine koje ni on sam ne demantira. Leševi nevinih vape za kažnjavanjem počinitelja, što sami nismo bili spremni ni sposobni uraditi. Svijet je rezolutan, uključujući i SAD, da se moramo pridržavati prihvaćenih pravila ako hoćemo biti njegov dio. Zašto odmjeren Mesićev govor koji tek podsjeća na moguću cijenu "ratovanja" s Haagom toliko smeta i vladajućoj koaliciji i istomislećoj joj opoziciji? Zato jer između redaka poručuje da ova zemlja može izgubiti svaku vlast, pa i aktualnu Vladu, ali nipošto i nadu da bi jednoga dana ipak mogla postati dio civiliziranog svijeta.

Licemjerje političke scene dodatno rese i Bobetkovi licemjerni pokušaji da uvaljujući zapovjednu odgovornost za zločine drugima spasi sebe. Ne samo što bi za njegov spas trebalo žrtvovati budućnost Hrvatske i riskirati "ničim izazvane i nepravedne sankcije", nego – izrijekom poručuje – i još najmanje 4-5 hrvatskih generala i časnika. Uz Ademija i Milu Kosovića, koje već otprije gura u naručje Carle del Ponte, u zadnjem Globusu Bobetko kartu za Haag hladno rezervira još i Petru Stipetiću, Imri Agotiću, Davorinu Domazetu, Antonu Tusu ... Svi oni su ratni zločinci, moraju u Haag i zbog toga neće propasti svijet. Svijet i Hrvatska propadaju jedino ako se dirne u njegovu svetost, samo on je to srce državnosti na koje je moguće izvršiti haašku agresiju...

Hrvatska je iznova dočekala da joj jedina mjera stvari, njezine bremenite sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, postane jedan jedini čovjek. Po nepisanom pravilu ili ironijom sudbine, taj čovjek koji je aktivirao žmigavac za skretanje zemlje u rigidni monolit opet je – partizanski general.