Vlada je, spašavajući optuženog generala, de facto spašavala svoju kožu. Bojala se da će je oboriti stampedo desnice, pokrenute i razjarene zatraženim Bobetkovim hapšenjem i izručenjem. Odlučila je ukrasti igru svojim protivnicima i sama se stavila na čelo njegove obrane. Vjerojatno je smatrala da će na taj način suziti prostor radikalnim snagama i ekstremnim rješenjima te sačuvati zemlju od najgorih solucija – potpunog prekidanja suradnje s Haškim sudom, međunarodne izolacije i otklizavanja Hrvatske u nerede i kaos. Taktika kontrolirane štete odvela ih je predaleko. Račanova je vlada uskočila u Tuđmanove cipele. Vlastite interese pretpostavila je interesima države.

Drugi razlog odluke da se ide u spor s Haškim sudom i odbije Bobetkovo izručenje vjerojatno je u vezi s narednim izborima. Dobrano potrošeni premijer i njegova stranka pokušavaju se vitalizirati populističkim obrascima – domoljubnim mantrama, kojima se i Tuđman godinama uspješno služio. Nije daleko od pameti ni špekulacija da dizanje halabuke oko haških zahtjeva neuspješna vlast pokušava iskoristiti kako bi u drugi plan potisnula socijalne probleme hrvatskog društva. Lakše je braniti generala nego poskupljenje struje.

I predsjednik Mesić, naravno, više voli kad mu plješću nego kad mu zvižde i proglašavaju ga izdajnikom. Ni on sigurno nije bez ambicija na idućim izborima. Ali bez obzira na to, pokazao se kao jedan od rijetkih hrvatskih političara koji je spreman i sposoban preuzeti ulogu vođe. Iako je izabran na izravnim izborima, svoju odgovornost ne vidi tako da javnosti ide samo niz dlaku. Njegovi kritičari danas tvrde da je došao u raskorak s većinskim raspoloženjem javnosti. To ne znači da nije u pravu. Milošević, ili Tuđman, imali su svojedobno gotovo jednoglasnu podršku svojih nacija. Narod odlučuje, ali nije uvijek u pravu, pogotovo kad je krivo informiran i politički indoktriniran. Zadatak je poštene politike da ga suoči s činjenicama. Reagiranja javnosti nakon Mesićeva istupa pokazuju da nacionalna homogenizacija ipak popušta.

Za razliku od političara, koji smatraju da je predsjednik otežao poziciju Hrvatske, analitičari su skloniji procjeni da je upravo suprotno. Jer hrvatskoj Vladi već stižu vrlo ozbiljna upozorenja da se svojim izmotavanjem s haškim nalozima opasno igra vatrom. Američki ambasador Rossin grubo je razbio nade da će Washington podržati sporenje Hrvatske s Haškim sudom. Iz sjedišta Vijeća Europe Zagreb je upozoren da se prilikom prijema u tu organizaciju obavezao na suradnju s Tribunalom te je stoga obavezan predati haške optuženike. Sličnu je poruku uputio i službeni London, koji također navodi da je obaveza pune suradnje s Haagom uvjet integriranja Hrvatske u EU i NATO.