Vjesnik: 28. 09. 2002.

Depresivni smo zbog »junaka sa špice«

BRANKO VUKŠIĆ

Što i koga vole gledati Hrvati?

Na to naoko jednostavno pitanje možda najtočnije odgovara anegdota sa zagrebačke špice. Jednog su se prijepodneva iz Frankopanske prema Jelačić placu uputile tri glumačke legende (koje još dobro hodaju) Pero Kvrgić, Relja Bašić i Vanja Drach. S noge na nogu, zastajkujući i gestikulirajući, stigli su na špicu a da se nitko nije osvrtao za njima. Prolaznici su žurili pokraj njih i sve je upućivalo na to da glumačke bardove nitko i ne primjećuje. Ista scena dogodila se i na Trgu na kojem su od Gajeve do Gradske kavane - i tako nekoliko puta - đirali Vladimir Šeks i Luka Bebić. Ali, prenapučena špica nije bila ravnodušna prema njima. U Šeksa i Bebića su, a ne u umjetnike, bili uprti svi pogledi.

Prolaznici su se ponašali prema njima kao publika na teniskom meču. Kud Šeks i Bebić, tud i njihove glave.

I koga onda vole gledati Hrvati?

Političare.

Prije ispričana istinita priča samo je jedan od tisuće dokaza strašnog stanja u kojem se nalaze Hrvati. Površnost je potisnula duhovnost, lažna obećanja i pogrda lijepu izgovorenu ili napisanu riječ. Pohlepa je cjenjenija od skromnosti, laž od istine, đon-obraz od čistog, varanje od poštenja, ružno od lijepog. Politička govornica od kazališnih dasaka. Političari od umjetnika.

Jednako kao i tri domaća glumačka asa prošli bi i - ne sumnjam ni mrvicu u to - Al Pacino te Robert de Niro, koji bi na zagrebačkoj špici bili do nogu potučeni od Ivića Pašalića, Ante Kovačevića i Drage Krpine.

Što Hrvati, dakle, vole gledati?

Sretnem prekjučer u kafiću »Gavella« prijatelja, glumca s kojim se nisam vidio nekoliko mjeseci. U trku me pozdravio i pojasnio razlog žurbi:

»Sorry, stari, moram doma. Počinje Sabor!«

Samo dan prije dvije su me užurbane frendice, bez: »Bok!« ili »Kako si?«, presrele pitanjem:

»I ti ideš gledati Miloševića?«

Pazite, one idu gledati Miloševića!? Ne Gerea, ne Marylin Monroe, ne Jennifer Aniston, ne Ivu Gregurevića, Tarika Filipovića ili Renea Bitorajca, već balkanskog krvnika. Sjednice Sabora, koje jesu - ma što god neuvaženi parlamentarci rekli o tome - prirodan okoliš za prostakluke, ponekad primitivizam i prečesto mlaćenje prazne slame, polako potiskuju »Naše i vaše«, haaška sudska predstava »Malo misto«, a govor Stjepana Mesića planetarno popularne »Prijatelje«.

Ali, nisu samo političari potisnuli umjetnike. Njihova je popularnost čak i u sjeni tzv. kraljeva podzemlja. Onoliko cvijeća koliko je položeno na mjestu gdje je ubijen Vjeko Sliško, neće, kad ode Bogu za kurire, dobiti čitava generacija glumaca, glazbenika ili slikara.

Grozno, ali zato istinito.

Dakle, najgledanije hrvatske sapunice jesu one političke, premda, ruku na srce, nisu sve sudbonosne. Zašto su ipak pod takvom lupom javnosti? Dva su razloga za to. Prvi jer su političari daleko spretniji prodavači iluzija i od vrhunskih glumaca, a drugi jer imaju moć. I tom moći stječu ako ne bogatstvo a ono barem obiteljsko blagostanje. Oni su, uz nogometaše - ali i manekenke, odnosno, misice koje se udaju za nogometaše - jedini pravi uzori. No, sve dok Šeks i Arlović budu plijenili više pozornosti od Mie Begović i Alme Price, depresija će nas nagrizati poput hrđe.