Nikoga u Hrvatskoj, čini se, ne brinu reperkusije činjenice da se antihaška nabrijanost u Hrvatskoj razbuktava baš u trenutku kad se pred Tribunalom otvara proces Slobodanu Miloševiću za zločine počinjene s ove strane granice na Drini. Neki su mediji Mesiću čak savjetovali da ne ide svjedočiti u tom procesu, jer, kažu, dok se Zagreb spori s Haškim sudom, nije u redu da mu predsjednik Hrvatske prijateljski pomaže. Ljuti branitelji »hrvatskih generala« priželjkuju, izgleda, katanac na haško sudište, a slobodu za sve njegove pritvorenike i optuženike.

Naravno da postoji veza između suđenja Miloševiću i optužnice protiv ratnog načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske. Ali ne treba je tražiti u umjetnom pravljenju ravnoteže. Da Haški sud ne radi grube instant-balanse i »jednači žrtvu i agresora«, lako je zaključiti pogleda li se samo lista njegovih abonenata. U haškom je zatvoru daleko najbrojnija srpska kolonija. Izrazito prednjači i po broju i po rangu optuženika, što odgovara činjenicama. U Hrvatsku su dosad stigle samo tri optužnice. General Ademi trenutno je na slobodi, Račanova je vlast generala Gotovinu pustila da pobjegne i Haški sud nije na to previše žučno reagirao. Upravo stoga više ne može tolerirati hrvatsko izmotavanje, jer bi se u tom slučaju dalo za pravo Miloševićevim tvrdnjama da se sudi »samo Srbima«.

Ali premijer zanemaruje da je u tome i sam ostao velikim dužnikom. Tuđmanova je vlast zločine tolerirala. Od promjene vlasti neki su procesi pokrenuti, ali, osim jednoga, svi su se redom pretvorili u izrugivanje pravu i pravdi. Čak se i masakriranje trinaest zarobljenika proglašava samoobranom. Račan ima razloga da svoje prethodnike upozori na njihovu krvavu ostavštinu, ali nema pravo kad isključivo opoziciju krivi što nije stvorena »bolja klima da hrvatsko pravosuđe procesuira ono što je bilo potrebno«. Na stvaranju takve klime ni njegova vlada u skoro tri godine ništa nije napravila.

Jedan je uvaženi kolumnist, pače svećenik, i ovih dana ustvrdio kako »nije presudno pitanje što se događalo u operaciji Medački džep, nego kako hrvatski narod doživljava hašku optužnicu protiv generala Bobetka«. Za one koji ne vide, dovoljno je, valjda, promijeniti samo nekoliko riječi pa da mrakom zine sva strahota takva razmišljanja. Recimo: nije presudno pitanje što se događalo za opsade Vukovara, nego kako srpski narod doživljava hašku optužnicu protiv Miloševića. Zaista, suđenje »ocu rata« može postati ogledalo i njegovih ovdašnjih minikopija.