Kad je gusto, ljudi iz Crkve se sakriju iza svojih sutana ili habita, navuku bijele albe kao znak čistih duša, a političare ostave same da se po njima pljuje

Prije nekoliko tjedana Bosnom i Hercegovinom, pa i Hrvatskom, naravno preko medija, prostrujala je priča (nije jedina, jer BiH dobrano živi od priča kroz koje kazuje sebe sebi i drugim; u njoj provijesti kao i da nema)) da će jedan bosanski franjevac na predstojećim izborima biti kandidat za člana Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda, a tim i mogući predsjednik BiH. Kako se to na mene osobno odnosilo, smatram prikladnim o toj priči kazati nekoliko riječi

Priča nije izmišljena, nastala je u krugovima koji za sebe kažu da žele dobro Bosni i Hercegovini, naravno i hrvatskom narodu u toj državi. Tim razgovorima i stvaranju planova nazočili su i veleposlanici nekih europskih država, potaknuti, tako su poslije govorili, nezadovoljstvom običnog puka s dosadašnjim članovima Predsjedništva iz hrvatskog naroda i strahom da i ovaj put neće biti pravih kandidata za izbor člana Predsjedništva iz hrvatskog naroda. U tim razgovorima, o njima nisam bio informiran, spomenuto je i moje ime, dobronamjerno, kako mi je poslije bilo rečeno. Rekli su da to čine jer sam dovoljno poznat i priznat, da iza sebe imam bosansku franjevačku povijest, da sam i u ratu ostao "vjeran Bogu i vjeran Bosni" itd. Eto, tako je nastala priča, o meni i bez mene.

Događaji pak koji su uslijedili nisu bili nezanimljivi. Naprotiv! Pobudili su veliko zanimanje ne samo u političkim krugovima nego, rekao bih, još više u crkvenim krugovima i kod običnog puka. Ostavimo po strani moje sposobnosti, zasluge i prikladnost za tu odgovornu službu (dobro sam ja svjestan svoje ograničenosti!), a pokušajmo iskoristiti ovu cijelu priču kako bismo razjasnili razloge što je do nje došlo. Ima ih više, no tri treba svakako spomenuti.

Prvi je, i on mi je najdraži (nema puno zajedničkog s mojom osobom), što je iz nekih, mnogima navodno nepoznatih, izvora proključalo priznanje bosanskim franjevcima, da su oni oni koji bi trebali, i direktno i s najvišeg vrha, voditi brigu o Bosni i Hercegovini i o hrvatskom narodu u njoj. Nije novo da se bosanske franjevce gura u stranu, da se prešućuju njihove zasluge, da im se niječe važna uloga u prošlosti pa i u budućnosti u hrvatskom narodu. No, dok jedni to uporno čine, ima i onih koji bi bili spremni povjeriti im najodgovornije službe, ako baš ne ide u Crkvi, a ono u društvu. Ovi zadnji vjeruju da bi i narod stao iza njih znajući da su franjevci, uvijek na svoj način, u sudbonosnim trenucima doprinosili opstanku i ostanku Hrvata u Bosni i Hercegovini. Trebalo bi im opet dati šansu.

Drugi je razlog crkvene naravi i on mi je zadao najviše brige i stida. Čudni smo mi ljudi iz Crkve. Želimo da nam ljudi vjeruju, da nam aplaudiraju, da misle kako se mi za njih ne samo brinemo, nego kako za njih i mislimo. Ali, kad treba odgovornost (s)nositi, ovozemaljsku, tj. političku, za sve su drugi krivi, mi spretno među političarima pronađemo žrtvene jarce. Budemo s njima, savjetujemo ih, nagovaramo ih, ali odgovornost za neuspjehe i pogreške moraju (s)nositi samo oni, političari- civili. Kad je gusto, ljudi iz Crkve se sakriju iza svojih sutana ili habita, pobjegnu u sakristije, navuku bijele albe, znak čistih duša, a političare ostave same da se po njima pljuje, da ih se osuđuje i proklinje... Zaboga, i red je tako, ljudi iz Crkve ne prljaju ruke politikom! Kako tužno i kako kukavički!

Naravno da je bilo crkvenih razloga da ne prihvatim kandidaturu, no oni nisu bili odlučujući. Crkveni su zakoni, kad se o sličnim stvarima radi, rastezljivi, mogu se tumačiti na različite načine. Nisu oni bili u pitanju, u pitanju je bio kukavičluk crkvenih ljudi, a i ja pripadam toj kasti. Lakše mi je iz samostana dijeliti savjete, prozivati i kritizirati nego izići na bojno (političko!) polje. Govorio sam sebi, dobro je što to ne moram, dobro je što sam svećenik, dobro je što se ne pristoji da se svećenik direktno bavi politikom. Pridružio sam se onima "koji hrču" (Krleža) i stid me je. Nije mi žao, nego me je stid.

Na treće mjesto stavljam pučanstvo Bosne i Hercegovine i prije svih hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, jer je narod o tome najmanje znao, iako ga se to najviše tiče. Odgajamo ga tako da najmanje zna, da u iskrivljenom značenju ostanu ovce, da idu za nama i da idu za onima u koje mi prstom upremo. Ako ne-daj-bože postane opasno, ako zapuca, mi ćemo se skloniti, crkveni zidovi će nas zaštititi, obično su čvrsti. Za katastrofu su krivi političari, konačno: narode glupi, što ste išli za njima... Tako to rade ljudi iz Crkve, nije njihovo baviti se politikom! A ako bi se tko iz njihovih redova usudio to činiti direktno i otvoreno, njega bi prokleli i popljuvali. Priznajem da sam se toga bojao i molim za oproštenje one koji su u mene vjerovali. Sada znaju da sam i ja, poput drugih iz Crkve, u najmanju ruku kukavica.

To je priča o mojoj neuspjeloj kandidaturi, no ona je samo dio veće priče o izborima u Bosni i Hercegovini. Ta priča traje. U njoj je više junaka i vjerujem da se u toj priči svi oni ugodno osjećaju osim jednoga: osim samog naroda. Samo je njemu, tako se čini, u ovoj priči dodijeljena tragična uloga, drugi mogu dogurati tek do tragikomične uloge. Ako ne uspiju na izborima, drugi će biti krivi, oni će se već negdje skrasiti, ali narod nema kud, čeka ga ista muka, iste nevolje, isto beznađe. Naravno da vidim što se događa, ali se, nakon svega, ne usuđujem prstom upirati. Preostaje mi samo da se divim hrabrim ljudima koji su u igri. To je pošteno. Može se trka izgubiti, ali treba poštivati one koji su dovoljno hrabri da uđu u arenu i da se bore. Mi se iz Crkve ne bismo smjeli u tu utrku miješati, nije to naša igra, sami smo se svojim pravilima iz nje isključili.

Možda je već postalo očito da sve ovo pišem iz, reklo bi se, kršćanske perspektive, što na kraju želim još pojasniti. Tajna kršćanstva se najbolje očituje kroz dvije ljubavi: kroz ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Dvije su ljubavi, ali nema dualizma. Nema prioriteta, obje su ljubavi jednake i zajedno čine "teološku krepost". Ljubav prema bližnjemu dokazuje ispravnost ljubavi prema Bogu i obratno.

Ponekad se zna ljubav prema Bogu izjednačiti s kontemplacijom ili još bolje rečeno s mistikom, dok bi se ljubav prema bližnjemu prenosila na socijalno područje, nazivana bi bila međuljudskom pomoći, solidarnošću. Danas, kad znamo da su često društveno-političke strukture izvor socijalnog zla, ali i da su promjenljive, ljubav prema bližnjemu može poprimiti oblike političke ljubavi u kojoj je također Bog prisutan. Mistika i politika postanu dvije strane iste ljubavi, čime se otvara mogućnost "političke svetosti" (Ion Sobrino). To je moguće tako reći, jer je svetost uvijek kontekstualna, ne može se događati u praznom prostoru, to znači da onaj koji danas za njom teži ne može biti apolitičan. Nije dovoljno, dakle, vjeru izricati samo u liturgiji, treba je živjeti na području politike, makar to područje bilo puno dvoznačnosti, napasti, prijetnja, u politici je, naime, sila na djelu. I upravo je to razlog, kažu moderni teolozi, da se u nju unese makar malo onog što nazivamo božjim, inače će postati barbarska, fašistička ili banalna, ako to već nije postala.

Ovakav govor dovodi do podjela u samoj Crkvi. Jedni će reći, Crkva nema nikakav politički mandat, ona nije kompetentna za svjetovne stvari. To će reći, ali neće nikada biti dosljedni. Drugi će reći da je nediranje u "zle socijalno-političke strukture" izdaja evanđelja, pa će učiniti prevelik, možda i nedopušten, korak, zadirući u autonomiju društva odnosno politike, što također nije dobro. Gdje je izlaz?! Odgovora nemam, tražim ga još uvijek. Znam samo da su neiskrenost i laž od đavla i da se Crkva toga treba kloniti.