»Slučaj Bobetko« nije u Hrvatskoj postao središnja točka stručne - političke, pravne i diplomatske - akcije. On je postao središtem borbe za vlast - pažljivo umotane u blistavi celofan nacionalnog interesa, ponosa, istine i pravde

Velika hrpa računa stigla je na naplatu cijeloj Hrvatskoj u paketu s optužnicom protiv generala Bobetka. I platit ćemo ih, sasvim sigurno, na ovaj ili onaj način, a neke već i plaćamo. S dijelom tih računa ni Hrvatska ni Hrvati nemaju nikakve veze, neki nose sasvim jasan potpis hrvatske politike i političara, a neki ama baš nikakve veze nemaju ni s generalom Bobetkom ni s Domovinskim ratom niti s istinom o nastanku hrvatske države.

Ovakva optužica protiv generala Bobetka sasvim sigurno nije slučajno stigla baš uoči početka suđenja Miloševiću za zločine u Hrvatskoj. Naime, međunarodna zajednica, odnosno ni jedan od iole istaknutijih svjetskih političara, nikada nije priznala da snosi barem dio krivice za to što je raspad Jugosavije završio u toliko krvi i zločina. A kriva je jer ni prstom nije mrdnula kada je Milošević pokrenuo ratni stroj, pa ni kada su mediji svijet zasuli slikama i svjedočanstvima zločina. Od prvog do posljednjeg dana rata u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini, svijet se ponašao kao da su u tom ratu svi isti, kao da se radi o tamo nekim divljim plemenima koje treba pustiti da se pokolju jer bolje ni ne zaslužuju.

Zato se i sada, upravo da bi se prikrilo krivicu tog navodno civiliziranog razvijenog svijeta, tako prozirno inzistira na izjednačavanju krivice. Pa se kao protuuteg suđenju prvom čovjeku srpske agresije Miloševiću, šalje optužnica najvišem još živućem dužnosniku ratne Hrvatske od 1992. do Oluje. Na taj način svijet, točnije zapadni svijet, pere ruke čak i ako će to opasno ugroziti aktualnu hrvatsku vlast, za koju ne krije da mu je bitno draža od bivše.

Ali ni hrvatskoj politici, a ni pravnoj struci, nisu ruke čiste. Prije svega zato jer se još ni jedna politička garnitura nije doista ozbiljno uhvatila u koštac s ratnim zločinima koje su počinili Hrvati. Tako se, nažalost, tom istom dvoličnom svijetu na srebrnom pladnju servira argument za tezu da je i loš haaški sud bolji od hrvatskog pravosuđa koje u praksi nikako da pronađe i osudi makar jednog jedinog hrvatskog zločinca.

Najprije se negirala i sama mogućnost da je takvih zločina uopće moglo biti. Pa je sada čovjek, koji je tvrdio da Hrvati nisu mogi počiniti ni jedan ratni zločin jer su se branili - sudac Ustavog suda, za što mu je bio potreban blagoslov politike, točnije Sabora. A pravno mišljenje tog istog Ustavnog suda sada bi svijet trebalo uvjeriti da Haaško tužiteljstvo nije u pravu. No, to je samo nezgodni detalj, u cijeloj priči. Jer, i kada priznalo da je zločina bilo nitko se nije doista ozbiljno trudio da pronađe i osudi zločince. Čak i procesi koji su pokrenuti u posjednje vrijeme su školski primjeri loše pripreme optužnica, još lošijeg vođenja procesa i vrlo loše, točnije nepostojeće sustavne zaštite svjedoka.

Ista ta politika je sustavno, od prvog dana, zamagljivala i vrlo važne pravne aspekte obveze suradnje Hrvatske s Haaškim sudom. Na primjer, od 1996., kada je donesen Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, stvara se utisak da je taj zakon alfa i omega suradnje s Haagom. A nije. Hrvatska bi kao članica UN-a s Haagom - onako kako to statut i pravila Tribunala nalažu - morala surađivati čak i da taj zakon nije donijela. Zakon je, uostalom, praktički preslik tih istih pravila i zato Hrvatska danas ima realno vrlo male pravne mogućnosti nekažnjeno neizručiti Bobetka. Znaju to jako dobro oni koji su ustavni zakon pisali, baš kao što jako dobro znaju zašto ga drugačije nisu mogli napisati. Danas upravo oni traže da ga se izmjeni, samo što pri tome nikako da naciji kažu što se to u međuvremenu promijenilo pa je danas moguće ono što nije bilo 1996.

Nije nikakva tajna da se Haaški sud prema svim optuženicima ne ponaša jednako. Zbog toga Hrvatska i ima šansu uspješno stići do cilja - nekažnjenog neizručenja po ovakvoj optužnici. Ali ako se o tome bude nastavilo raspravljati na način kao što se raspravlja, šanse su jako male. Presedan kojeg Hrvatska treba dobro proučiti je, slažu se upućeni pravnici, političari i diplomati, slučaj jugoadmirala Zeca, čija je optužnica povučena iako ju je Sudsko vijeće potvrdilo a da on u zatvoru nije proveo ni jedan sat. Izvukla ga je, kažu upućeni, savršeno koordinirana akcija odvjetnika i diplomata. O kojoj se zna jako malo detalja.

No, »slučaj Bobetko« nije u Hrvatskoj postao središnja točka takve stručne - političke, pravne i diplomatske - akcije. On je postao središtem borbe za vlast - pažljivo umotane u blistavi celofan nacionalnog interesa, ponosa, istine i pravde. I general Bobetko i istina o Domovinskom ratu imali bi puno veće izglede izboriti svoje pravo u svijetu kada na domaćem terenu nebi bili vučeni po blatu zaključka da se baš na tom pitanju najlakše može osvojiti ili izgubiti vlast.