Naišavši na "hladna ramena" što se ratne retorike kontra Iraka tiče, kako na međunarodnoj pozornici, tako i kod kuće, američka je administracija nakon vidnog oklijevanja odlučila preskočiti na "plan B". Američki predsjednik George W. Bush, shvativši da će uz galamu i pokazivanje mišića (ipak) morati upotrijebiti i malo taktičnosti, i malo strpljenja, i malo tolerancije za drukčije razmišljanje, odlučio je zavoziti krmom. Sad će Saddamu Husseinu dopustiti priliku da prihvati UN-ove inspektore, te će, zapravo, dopustiti da East River povuče konce akcije. Pritom će velikodušno izjaviti:

"I te kako sam spreman i voljan pružiti mirovnoj opciji još jednu, pravu šansu!"

Opisujući tekst prijedloga rezolucije "ipak oštrim i detaljnim", izvor iz američke vlade povjerio je kako bi - ako dokument bude prihvaćen u sadašnjem obliku - isti sadržavao upozorenje da će "sva potrebna sredstva" biti upotrijebljena ako Irak ne bude surađivao s East Riverom. Pomanjkanje suradnje sastojalo bi se od neispunjavanja prvog uvjeta: da se dogodi "potpuno, konačno, i kompletno" uništenje svih iračkih oružja za masovnu devastaciju. Uvjet broj dva stupio bi na snagu tek nakon što je onaj prvi ispunjen.

Nacrt rezolucije su američki diplomati pažljivo raspačali na East Riveru, a dokument je s posebnom pažnjom dostavljen Francuskoj, Rusiji i Kini, trima stalnim članicama Vijeća s pravom veta. Sve tri spomenute vlade trenutno su znatno sklonije mirovnoj opciji: davanju šanse Iraku da - nakon četverogodišnje stanke - ponovno ugosti UN-ove inspektore prije nego što se bilo kakvi "teški zaključci" budu donosili.

Sam predsjednik Bush nazvao je opet u petak francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, pokušavajući izboriti francusku podršku američkom prijedlogu rezolucije. Chirac je, međutim, još jednom odbio Busha, naglašavajući kako je Pariz protiv bilo kakvih prijetnji oružanom snagom "unaprijed". Francuski je predsjednik, pak, Bushu ponudio "francuski pristup", s dvije rezolucije. Prva bi naredila "bezuvjetni povratak" UN-ovih inspektora u Irak, a druga bi - ako ova prethodna ne uspije - Bagdadu zaprijetila vojnom silom.

I dok državni tajnik Colin Powell, zajedno s čitavom armijom američkih diplomata, trenutno grozničavo pokušava izboriti široku međunarodnu podršku američkom prijedlogu rezolucije, Bush na domaćem terenu ima sve više i više problema u lobiranju za podršku oko upotrebe vojne sile protiv Iraka. Nakon što su, naime, za posljednja dva dana u Washingtonu sijevnule politikantske i stranačke čarke oko dileme "tko brine, a koga nije briga za sigurnost američkih građana", naglo je narastao stranački antagonizam na Capitol Hillu, s (demokratskim) kongresmenima sve manje raspoloženima da o podršci svome Predsjedniku glasuju uskoro (za tjedan dana, kako je bilo najavljeno)...

Što bi, u najgorem mogućem scenariju za Bijelu kuću, moglo dovesti do vrlo loše slike: bez podrške u vlastitoj kući, te bez dovoljno snažne međunarodne koalicije (i rezolucije u Vijeću sigurnosti), Bush bi u rukama imao vrlo neugodan poraz. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi reagirao Saddam Hussein ...