Damir Kuštrak, zamjenik ministra financija, mogao bi biti prvi državni dužnosnik kojemu bi u odnosu na najnoviju prijetnju međunarodnim sankcijama zbog Vladina odbijanja da ratnog načelnika Glavnog stožera, generala Janka Bobetka, izruči Haškom sudu, već danas poslijepodne moglo biti gotovo sve jasno. Kuštrak, naime, vodi hrvatsko izaslanstvo koje će u Washingtonu razgovarati s čelnim ljudima Međunarodnog monetarnog fonda, zaduženima za suradnju s Republikom Hrvatskom, te im izravno ponoviti zahtjev za novi stand-by sporazum, koji bi, kako smo čuli od Kuštraka, »trebao biti labaviji i manje detaljan od prijašnjih«. Naiđe li to hrvatsko izaslanstvo na »zeleno svjetlo«, cijela bi priča mogla imati sretan svršetak već 24. listopada, kada je, prema rokovniku skiciranom znatno prije ove prevruće hrvatske jeseni, predviđen konačni dogovor o tom novom sporazumu između MMF-a i Hrvatske (Vlade i HNB-a). Ali, hoće li tako, sretno, i biti?

Prvi je stand-by sporazum bio »široke ruke«, na prvi pogled nije imao političkih uvjeta, polazio je od državnog integriteta Republike Hrvatske i njezina prava da uspostavi sve svoje institucije u međunarodno priznatim granicama, iako je tada gotovo četvrtina državnog područja bila ili pod nadzorom UNPROFOR-a ili pod izravnom okupacijom tzv. SAO Krajine. Zahvaljujući tom prvom sporazumu, Hrvatskoj je kasnije olakšano reprogramiranje inozemnih dugova, preuzetih iz raspale SFRJ, ali i uspješan start nove nacionalne monete, kune. No, sadržavao je i neke dodatke, od kojih je posebno bio važan popis 20-ak poduzeća iz crne, obojene i vojne industrije, koje je, na proklamiranom putu u NATO, valjalo zatvoriti ili prepoloviti, bilo iz strateških ili iz ekoloških razloga. Na tom su popisu bile i Koksara Bakar, Tvornica elektroda i ferolegura u Šibeniku, Tvornica Dalmacija u Dugom Ratu, Željezara Sisak, Đuro Đaković, Jadranska željezara, Jedinstvo u Zagrebu itd. Ukratko, Hrvatska je morala ugasiti proizvodnje na temelju kojih je koristila oružje iz vlastitih ili iz istočnoevropskih, odnosno ruskih tvornica.

Drugi je stand-by sporazum imao manje sreće, jer se ubrzo pokazalo da je vezan za niz vrlo konkretnih političkih uvjeta. Od odobrenih 486 milijuna dolara Vlada je iskoristila manje od deset posto sredstava, jer je tadašnji predsjednik Republike, Franjo Tuđman, odlučio jednostrano zahvaliti MMF-u na ponuđenu novcu, ali je istodobno – što nikome nije bilo razumljivo – ispunio sve političke uvjete za korištenje tih novaca, isporučivši Haagu desetoricu osumnjičenih iz srednje Bosne, te pokrenuvši veliku, kobnu rasprodaju hrvatskog bankarskog sustava!

Koalicijska je vlada u studenome 2000. dogovorila novi sporazum s MMF-om, koji je osim standardnih monetarnih i fiskalnih ciljeva i ograničenja, sadržavao i niz političkih uvjeta, među kojima su prvorazredno značenje imali suradnja s Haškim sudom i smanjivanje zaposlenih u MUP-u i MORH-u za 10.000 osoba. Taj je sporazum nekako okončan u svibnju 2002. godine, kada je na prve zahtjeve za novim sporazumom Račanovim izaslanicima otvoreno rečeno da će ovisiti o ispunjavanju preostalih uvjeta iz prijašnjeg sporazuma, dakle, o smanjivanju zaposlenosti u policiji i vojsci, i o nastavku suradnje sa Haagom. Otvorivši kovertu s optužnicom protiv Bobetka, Račan je (čije su ovlasti danas usporedive s Tuđmanovima), odlučio posve okrenuti ploču: u povodu te optužnice, skupa s ministrima, izjavio je da Bobetka neće predati Haagu, da bi potom poslao Damira Kuštraka da obnovi siječanjske zahtjeve za novim stand-by aranžmanom.

Radi uredne otplate vanjskih dugova (čak 2,1 milijarde dolara) i održavanja ravnoteže u državnom proračunu (od predizbornih 80,4 milijardi kuna), Hrvatskoj dogodine treba najmanje 500 milijuna dolara novih inozemnih zajmova i stand-by potpis MMF-a na kreditni rejting zemlje. Stoga bi novi stand-by sporazum trebao biti ne samo novi osigurač hrvatskog kreditnog i investicijskog rejtinga, koji podupiru i goleme devizne rezerve u HNB-u u visini od gotovo šest milijardi dolara, nego i ključni test za slučaj Bobetko.

Ustraje li Račan na novom tumačenju obveza prema Haškom sudu ili samo na otezanju izručenja osumnjičenih za ratne zločine, međunarodne bi sankcije u svojem najplastičnijem izdanju trebale započeti zamrzavanjem suradnje MMF-a s Hrvatskom, iz čega bi sve ostale kaznene mjere bile puka izvedenica s odgovarajućom vremenskom dinamikom i intenzitetom. Dobije li danas, na poluviđeno, Kuštrak »zeleno svjetlo« za taj novi stand-by, Račanova bi vlada s manje nepoznanica i još više odgovornosti, pa i raspoloživa vremena mogla preispitivati svoje međunarodne obveze prema Haagu, koje potječu još iz Tuđmanove ere.

Ali, što ako se Kuštrak iz Washingtona vrati – praznih ruku?

Prema engl. stand-by (stajati pored, a zapravo, biti pri ruci), riječ je o posebnoj vrsti zajmovnog aranžmana, koji Međunarodni monetarni fond odobrava zemlji-članici, kad zapadne u platno-bilančne teškoće ili kad stoji pred golemim tranzicijskim izazovima. U igri je kredit, koji ima svoj iznos, rok i obroke, čija je isporuka uvjetovana ispunjavanjem ugovorenih obveza: ne samo financijskih, nego prije svega političkih i institucionalnih. Kroz pregovore o takvim sporazumima, MMF-ova uprava izravno utječe na gospodarsku i monetarnu politiku svojih članica. Preko MMF-a, SAD-a i EU-a, koje vladaju tom međunarodnom ustanovom, osiguravaju svoje strateške investicijske, ali i političke interese. Male zemlje bez stand-by sporazuma imaju male ili nikakve izglede da privuku strani kapital pod povoljnim uvjetima za svoj razvoj. Uz stand-by sporazume, male zemlje se izlažu gotovo nepremostivu riziku, da znatan dio svog suvereniteta moraju prepustiti Americi i Evropskoj uniji.