Na pitanje što ako pravna bitka s Haagom ne uspije, Vesna Škare Ožbolt predložila je Saboru da se u tom slučaju četiri milijuna Hrvata samoprijavi Haškom sudu. Nekadašnja Tuđmanova bliska suradnica vjerojatno zna zašto bi se ona smatrala obaveznom ispuniti hašku pristupnicu. Ali stav da optužnica protiv Bobetka implicira hrvatsku kolektivnu odgovornost podržava i Račanova stranka. Govoreći o tom dokumentu, potpredsjednik SDP-a Arlović reče da se mora reagirati na svaku optužnicu kojom bi se »mogla dovesti u pitanje naša odgovornost kao naroda, kao države, kao svih građana«.

Je li Hrvatska zaista kolektivno, na razini »naroda, države i svih građana«, odgovorna za zločine koji su u ratu počinjeni? Takve sugestije baziraju se na netočnoj procjeni da Haški sud sudi hrvatskoj obrani, pa bi svi koji su u njoj sudjelovali – a sudjelovala je valjda cijela zemlja – trebali na optuženičku klupu. Od teze da u Hrvatskoj nitko nije počinio ratni zločin tako se skočilo u kontra-tvrdnju da se svi Hrvati na isti način mogu teretiti pred Haškim sudom. Kažu: ako je optužen načelnik Glavnog stožera, onda bi se među optuženima mogli naći i politički čelnici, ondašnja vlada i Sabor. Slijedi zaključak da je onda krivnja na cijelom narodu jer je podržavao takvu vlast.

Neće baš biti da se odgovornost može ravnopravno rastranširati. Mladost koja je u rat krenula samo s jednom željom da brani svoje, nema ništa zajedničko s onima kojima je rat bio poligon za razigravanje najcrnjeg ustašluka ili mraka osobne patologije. Među njima nema ničeg zajedničkog čak ni kad su se borili u istoj vojsci. Nisu na isti način odgovorni članovi Tuđmanova državnog rukovodstva, koji su u najmanju ruku sve znali, i javnost koja je sistematski, svakog trenutka, poglavito s televizijskih ekrana, kapacitirana crno-bijelom interpretacijom ratnih zbivanja. Na koncu nužno je razlikovati krivnju od pitanja kolektivne odgovornosti.

Ali ako se u ratu nije znalo, ako se nije vjerovalo, danas nema nepoznanica. Hrvatskoj su javnosti odavno podastrte sve bitne činjenice o ratnim zločinima. Ako bi se Hrvatska danas složila sa zločinom, ako bi ga odbila procesuirati, osuditi i kazniti, onda bi se zaista moglo govoriti o kolektivnoj krivnji. Bez ikakvih olakotnih okolnosti. Oni koji traže bezrezervno postrojavanje iza optuženih generala – čak i kad oni sami potvrđuju da je vojska zaista počinila zločine – tjeraju naciju da danas, pri punoj svijesti, stavi kolektivni potpis pod likvidacije civila, sistematske paljevine i politiku etnički očišćene Hrvatske. Od zločina počinjenih u ratu po Hrvatsku je mnogo pogibeljnije ako se danas u miru s njima solidarizira. Odluka Vlade i Sabora da uđu u spor s Haškim sudom otvara prostor i za takva tumačenja i zato je krajnje opasna. Jer Hrvatsku – »kao narod, kao državu, kao sve građane« – čini sudionikom i jatakom zločina.