Vjesnik: 02. 10. 2002.
Metla u vlastitu dvorištu
Teorija hrvatskih političara o tome da optužnica protiv generala Bobetka može destabilizirati zemlju, ali i cijelu regiju - potpuno je pogrešna. Upravo nepoštivanje međunarodnog prava s kombinacijom lošeg, politiziranog i neučinkovitog pravosuđa vraća cijelu regiju u nesigurnost i nestabilnost
BRUNO LOPANDIĆ
Ako je suditi po onome komu su dali glasove u prvome krugu, gotovo dvije trećine Srbijanaca, u susjednoj nam državi, podržava ideju »Velike Srbije«, smatra da se zbog ratnih zločina ne treba suditi nikomu, a ponajmanje poštovati odluke Haaškoga suda. U Hrvatskoj, govore posljednje ankete, više od 70 posto građana protivi se izručenju optuženih hrvatskih generala Haaškome sudu.
Ovako pojednostavljena paralela otkriva ipak krucijalan problem - državama u ovoj regiji, što uključuje i njihove političke elite, iznimno se teško suočiti se s vlastitom stvarnošću i ne tako davnom poviješću. Umjesto metenja pred vlastitim vratima, mnogo je jednostavnije uprijeti prstom u onoga drugoga, ili zbog nedopustive i sad već iritantne manipulacije vlastitim biračima poticati strahove o nekim tobožnjim opasnostima po opstanak države.
Države danas ne mogu nestati, a ponajmanje zbog nekih bjelosvjetskih udruženih urota koje ništa drugo ne rade nego samo smišljaju kako uništiti Hrvatsku. I kako bi to opet rekli predstavnici hrvatske parlamentarne desnice, ugurati je silom u neku novu balkansku zajednicu. U našem susjedstvu se također govori o bjelosvjeskoj uroti. Teško je, dakle, razumnom čovjeku dokučiti čija je urota jača - ona protiv Hrvatske ili pak Srbije.
Ni jedna ni druga država neće, naravno, nestati, no mogu završiti kao siromašne i zemlje koje će prezreti razvijeni svijet iz jednostavnog razloga što nisu spremne provoditi njihove standarde, bez obzira na to koliko se trudile objašnjavati svima da upravo one tamo pripadaju.
Nakon što je hrvatska vlada zaigrala na kartu populističkog voluntarizma, a njen se premijer Račan, kako je to primijetio sociolog Josip Županov, ponio kao političar, a ne kao državnik, Hrvatska se odjednom našla u velikim problemima s cjelokupnom međunarodnom zajednicom.
U samo nekoliko dana istovjetne su poruke došle iz Washingtona, Bruxellesa, Strasbourga i Londona - Hrvatska mora u potpunosti surađivati s Haaškim sudom i provoditi sve njegove odluke. Mnogi su bili iznenađeni oštrinom zaključaka Vijeća ministara EU-a. U slučaju nesuradnje, zaprijetila je Unija, hrvatsko približavanje toj integraciji bit će usporeno. Hrvatska vlast u svojem pravno-političkom bulažnjenju oko Haaškog suda najviše riskira upravo u svojem odnosu s Europskom unijom.
Iako je poruka SAD-a jednako oštra i jasna, zaključci Vijeća ministara EU-a Račanovu vladu bi trebala najviše zabrinjavati. Odbije li se suradnja s Haaškim sudom, u pitanje dolazi Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i perspektive zemlje da napokon postane uređena, ugledna zemlja europske zajednice.
Hrvatska politika, naime, već cijelo desetljeće ulazak u EU i NATO shvaća krivo. Stalno se govori kako je to naš strateški cilj jer tamo i pripadamo, no isto tako stalno se zaboravljaju obveze i pravila igre. Kad nam neko pravilo ne odgovara, onda smo odmah spremni ustvrditi da je netko namjerno protiv nas. Sad ispada da nam ne odgovaraju ni temelji pravne države, odnosno poštovanje institucije suda. Oštrina i brzina međunarodnih reakcija govori o tome da se preko načela pravne države ne želi prijeći. Amerikanci se drže principa, no Europljani s iskustvom balkanskih ratova možda znaju mnogo bolje koliko je opasna balkanska mitomanija stvaranja heroja.
U osnovi, Hrvatska se opire radu Haaškoga suda, suda koji obavlja ono što sami nismo htjeli učiniti - procesuirati ratne zločine u vlastitim redovima. Stoga je teorija hrvatskih političara o tome da optužnica protiv generala Bobetka može destabilizirati zemlju, ali i cijelu regiju - potpuno pogrešna. Upravo nepoštivanje međunarodnog prava s kombinacijom lošeg, politiziranog i neučinkovitog pravosuđa vraća cijelu regiju u nesigurnost i nestabilnost. Takva situacija iznimno je pogodna za sve one koji bi iz vlastitih računa, nečiste savjesti iz prošlosti, želje za ostankom na vlasti, ili pak dolaskom na nju, zemlju mogli dovesti u stanje međunarodne izolacije, a relativiziranjem ovog važnog pitanja stvoriti podlogu za neke nove ratove.
Hrvatska je u očima međunarodne zajednice - bez obzira na jedino moguće i utemeljeno reagiranje predsjednika države - zaigrala opasan ples za vlastiti razvoj i ugled. Napokon, oštrina reakcija ključnih međunarodnih čimbenika uvjetovana je i očekivanjima prema najrazvijenijoj zemlji u regiji koja najviše obećava. Kao takva, Hrvatska u regiji ima i najveću odgovornost. Pitanje je jedino hoće li takvo povjerenje opravdati. Novih popravnih ispita neće biti tako brzo.