Šanse Hrvatske da interlokutornom žalbom Haškom sudu nešto postigne u krugovima koji u Haagu prate i analiziraju rad ove institucije procjenjuju se gotovo nikakvim. Na dobitku, i to vremenskom – žalba upućena Tajništvu Suda tek je danas prevedena na engleski, jedan od službenih jezika Suda, pa će tek potom biti i razmatrana – mogu biti samo Vlada i premijer Ivica Račan, koji ne taje da ih politička situacija u zemlji odnosno osiguranje većine u »koaliciji, parlamentu i javnosti« sili na političko-pravne manevre. A osnovni razlog zašto se sumnja u dopuštanje Vladi da se žali na nalog za uhićenje i predaju generala Bobetka jest neutemeljenost zamjerki Vlade o kojima se ovih dana u Hrvatskoj govori, koje su dominirale raspravom na sjednici Sabora proteklog petka, te koje su sadržaj obrazloženja interlokutone žalbe.

Naime, glavne Vladine zamjerke tiču se opisa konteksta vojne akcije, opisa osnovnog kaznenog djela i opisa karaktera tog djela. Pa tako potpredsjednik Vlade Goran Granić navodi kako je Medački džep bila oslobodilačka akcija, a Ustavom je utvrđena obaveza hrvatskih oružanih snaga da štite suverenitet, cjelovitost i neovisnost zemlje, te je prema tome general Bobetko bio u ustavnoj i zakonskoj obavezi da poduzima vojne akcije kada je to potrebno. Međutim, tu nema apsolutno ništa sporno. Haški sud, odnosno njegovo Tužiteljstvo ni u jednom od svojih dokumenata, pa ni u optužnici protiv generala Bobetka, ne dovode u pitanje teritorijalni integritet Hrvatske i njenu suverenost, pa ni na onim područjima zemlje koja su bila okupirana.

Nije, dakle, riječ o kolektivnom optuživanju Hrvatske i njene vojske, o negiranju Domovinskog rata, niti o »davanju legitimiteta« srpskim pobunjeničkim vlastima i njihovim postrojbama. Riječ je o procesuiranju konkretnih zločina i individualnoj odgovornosti onih koji su na bilo koji način u njih bili upleteni. Drugim riječima, sjenu na Domovinski rat stavljaju upravo oni koji uporno odbijaju utvrđivanje eventualne pojedinačne odgovornosti onih koje se optužuje, »skrivajući« i sebe i njih iza hrvatske nacije i njenih »interesa«.

Ako se posljednjih desetak dana premijer Račan i Vlada doista nalaze u nezavidnom političkom položaju pa pokušavaju nemoguće – nastaviti odnose i suradnju s Haškim tribunalom istovremeno odbijajući ispuniti njegove naloge – ništa ih, međutim, ne opravdava u nedovoljnom razgrtanju magle oko »najspornijeg« mjesta u višegodišnjim polemikama oko Haškog suda koje dolaze do izražaja i u pristupu Vlade aktualom sporenju oko optužnice protiv generala Bobetka: zapovjedne i »objektivne« odgovorosti. Zbog toga se tresla Vlada i u slučaju Gotovine i Ademija prije nešto više od godinu dana, to je bila noseća tema istupa opozicijskih zastupnika u prošlotjednoj saborskoj raspravi.

Valjalo bi stoga ovdje citirati Statut Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, odnosno njegov članak 7 (stavak 3). U njemu stoji da je »nadređeni odgovoran za krivična djela svojih podređenih ako je znao ili je bilo razoga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti takva djela ili da su ih već počinili, a nadređeni nije poduzeo neophodne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni počnitelje«. Prema tome, ni zapovjednici nisu pošteđeni od mogućih optužnica za zločine, sve da i nisu izdali konkretna, pismena ili usmena, naređenja prema kojima bi se oni počinili. Ovaj članak, koji inače nije nikakva umotvorina »zločestih haških mangupa«, već desetljećima postoji kao pravno utemeljena solucija, daje, dakle, mogućnost Tužiteljstvu Haškog suda da »prozove« za indvidualnu kaznenu odgovornost svakoga i za zapovjednu odgovornost, a priče o »objektivnoj« odgovornosti koju navodno ne bi trebalo procesuirati ostaju priče za malu djecu.

U ovom je trenutku nemoguće predvidjeti koliko će još trajati hrvanje hrvatske Vlade s Haškim tribunalom, te kakve će biti njegove posljedice za zemlju na unutarnjem i vanjskom planu, ali bi trebalo uzeti ozbiljno za sada diskretnu najavu glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, iz interviewa Radiju Slobodna Europa, da bi se na Hrvatsku mogla požaliti u svom sljedećem izvješću Vijeću sigurnosti UN. Međunarodno preuzetim obvezama Hrvatska je priznala Haški sud kao nadređeni sud i dužna je postupati prema njegovim zahtjevima. No, još više od toga, hrvatska Vlada dužna je, bez obzira na to hoće li joj politička situacija »doći glave« ili ne, poštovati zakonitost, promicati vladavinu prava i ne pristati na izvlačenje »pravnih« rješenja iz šešira zbog kojih joj se ozbiljni pravnici izvan (i unutar) Hrvatske podsmjehuju.