Washington post, medij s tradicionalno najboljim vezama u Bijeloj kući, objavio je vijest tjedna (a naš je list prenio u jučerašnjem izdanju), prema kojoj bi globalni kapital i ključni financijeri skore američko-britanske intervencije odsad mogli mjeriti, ne samo njezinu vojnu uspješnost, nego i svoje dugoročnije strateške planove. Riječ je o vijesti, kojom je najavljeno da će se u Houstonu ovih dana sastati vodeći ljudi američke i ruske naftne industrije na prvom takvom summitu u povijesti, kako bi skupa s čelnicima američke vlade, Kongresa i velikih banaka, analizirali ciljeve te sve moguće učinke i rizike udara na Huseinov Irak.

Tim summitom će, dakle, i najšira javnost biti upoznata sa glavnim ciljem napada na Irak: pokušajem američkog preuzimanja nadzora nad novim, golemim nalazištima nafte na Srednjem istoku i u Zapadnoj Aziji.

Kad bi američko-britanski ratni stroj udario na Irak samo u ime strateških interesa sedam najvećih multinacionalnih, a pretežno američkih i britanskih, naftnih kompanija, morao bi se suočiti, ne samo s iračkim odgovorom i novim protuudarima islamskoga terorizma, nego i s rizikom da Rusija u tom velikom sudaru, barem ispod žita, stane i na iračku stranu. Tako bi ruska potpora Iraku (u oružju, informacijama, robi, humanitarnoj pomoći) mogla produljiti američko-britansku ratnu kampanju, ojačati iračke saveznike među arapskim i islamskim zemljama, te posredno ugroziti stabilnost OPEC-ove ponude nafte. Time bi, u konačnici, ojačale strateške pozicije ruske nafte i ruske mreže novih naftovoda, koji bi povećane količine tog prvorazrednoga energenta uz povećane cijene, u okolnostima velikoga i neizvjesnog rata na jugu, isporučivali sjevernijim rutama u srednju i zapadnu Evropu, najveće uvoznike nafte na svijetu.

No, ni ruski interes nije u tome da rat u Iraku traje unedogled, da stvori nove velike migracije i nepremostive štete za ljudski okoliš, te da svojim dugim trajanjem i golemim žrtvama potakne novo savezništvo islamskih zemalja, pogotovo ne onih koje posjeduju najveće izvore nafte. U tome su se strateškom interesu, još od raspada SSSR-a (1991.), podudarili dugoročnih ciljevi Amerike i Rusije, a potom i velikih američkih i svježe privatiziranih velikih ruskih naftnih kompanija, pa je na temeljima tog energetskog savezništva Rusija primljena i u Grupu sedam najrazvijenijih zemalja Zapada, a otvorena je i za novo partnerstvo s NATO-om.

Tako su se Bushova Amerika i Putinova Rusija pripremile ne samo za skori udar na Irak, nego i za niz, najvjerojatnije, neizbježnih velikih sukoba (protiv Gruzije, oko Kurdistana, protiv Kazahstana i osobito protiv Kine) oko novih velikih nalazišta nafte i nadzora nad mrežom novih evro-azijskih naftovoda i plinovoda.

Nova ruska snaga je u novoj ponudi nafte na svjetskom tržištu od gotovo pet milijuna barela dnevno i u ukupnoj proizvodnji od 7,5 milijuna barela dnevno, po čemu Rusija staje uz bok Sjedinjenim Državama i Saudijskoj Arabiji. Osvoje li zajednički iračka naftna polja, s kojih dnevno u svijet može ići po 4 milijuna barela, SAD i Rusija nadmašit će značenje Saudijske Arabije, pa onda i važnost OPEC-a.

Podijele li poslove i u Kazahstanu, u Azerbejdžanu, krenu li složno u izgradnju niza novih naftovoda, među kojima i na potezu Constanza-Pančevo-Delnice/Omišalj-Trst, tada bi taj Bush-Putinov dvojac u šaci držao cijelu Evropu, i u skladu s kontroverznom doktrinom Samuela Huntingtona, bio spreman za neizbježne nove velike sudare civilizacija (navodno, ujedinjenog kršćanstva protim islama i Kine). Utoliko je već moguće zamisliti i Putinovu salvetu, na kojoj bi (poput slavne Churchillove), za strateški dogovor oko dugoročnih interesa s Bushom, uoči američko-britanskog udara na Irak, stajao »zlatni« omjer 50 : 50 posto.

Uostalom, riječ je o najvećem poslu u novijoj povijesti: prema procjenama CIA-inih analitičara, troškovi rata protiv Iraka mogli bi doseći iznos od gotovo 200 milijardi dolara. Zarada bi, dakle, morala biti višestruko veća, i to na dulji rok. Bio bi to posao, koji bi Rusiju preobrazio u jednu od pet-šest najbogatijih zemalja u svijetu! Ako uspije. (Valjda je i zbog toga Lukoil, najveća naftna kompanija u Rusiji, nedavno unajmila patrijarha Alekseja II. kao tv-zvijezdu koja reklamira kompaniju, sloganom: »Deset godina Lukoila, za dobro Rusije!«)