Diplomati vole pričati viceve, koji u podtekstu svjedoče o posebnom duhu profesije kojoj pripadaju. Jedan od takvih viceva je već notoran, a glasi: koja je razlika između diplomata i dame? Odgovor je sljedeći: ako diplomat kaže da, to znači možda; ako diplomat kaže možda, to znači da. A ako kaže ne – nije diplomat. Ako, pak, dama kaže ne – to znači možda. Ako dama kaže možda, to znači da. Ako dama kaže da – nije dama! Izgleda da taj vic ne zna tandem Tomac-Tomčić, koji se uputio u Vatikan i Italiju da lobira za neispunjenje hrvatskih obveza prema Haškom sudu.

Kardinal Tauran, iskusni vatikanski ministar vanjskih poslova, reagirao je na njihove zahtjeve »zanimanjem za slučaj«, kao i predsjednik Camere, Donjeg doma talijanskog parlamenta, Pierferdinando Casini. U oba slučaja, diplomatski kuloari govore da je susret s hrvatskim tademom promptno prihvaćen, ali reakcija je glasila – »to je zanimljivo, obavijestite nas podrobnije o tome«. Da je gospodi bio poznat navedeni vic, shvatili bi rezultate svoje diplomatske misije, koju, valja reći, treba ipak prepustiti profesionalnim diplomatima. Koji će dobiti odgovor, kakav je ministar vanjskih poslova dobio u Kopenhagenu: Hrvatska mora bez iznimaka poštivati svoje obveze prema Međunarodnom tribunalu u Hagu. Naravno, spomenuti dvojac može interpretirati signale koje su dobili kako želi i može i dalje ulijevati lažnu nadu hrvatskoj javnosti. Realnost govori drukčije. Drukčije govore diplomatske poruke koju su počele stizati u Zagreb, od prve izjave američkog ambasadora Lawrencea Rossina, preko izjave Foreign Officea, Vijeća Europe, Europske unije, pa sve do jučerašnjeg interviewa njemačkog ambasadora Gepharda Weissa. Koliko je to poruka potrebno hrvatskoj javnosti da shvati staro pravilo: »pacta sunt servanda« – ugovore treba poštivati?

Slučaj Bobetko tako, u drugoj rundi, poprima ozbiljne dimenzije i Vlada je zacijelo dobro reagirala kad je progutala vlastite riječi da će se en bloc suprotstaviti Haškom sudu i na kraju ipak razradila jedinu moguću opciju reagiranja – legalnu. Svaki drugi oblik suprotstavljanja Haškom sudu bio bi kontraproduktivan i doveo bi Hrvatsku prvo u političku, potom u ekonomsku izolaciju, a na kraju i u sankcije. U ovom trenutku pravi nacionalni interes je suradnja s Haškim sudom, a sve ostalo je mistifikacija i demagogija. Zahvaljujući predsjedniku Mesiću i njegovoj brzoj reakciji, međunarodna zajednica je ublažila vrlo oštre odgovore na vladine reakcije u slučaju Bobetko. U ovom slučaju je Mesić odigrao pozitivnu ulogu, jer je pokazao da nisu svi izgubili glavu i pali u kolektivistički trans. Zato je Mesić u pravu kad se zalaže za individualizaciju krivnje.

Jedan od naših najvećih pravnih teoretičara, Ivan Pađen, koji bi u nekoj normalnoj zemlji već sjedio u Ustavnom sudu, negira pravo Ustavnom sudu da se izjašnjava o ispunjavanju međunarodnih obveza, koje su postale dijelom domaćeg pravnog sustava. Tu postoji i jedno drugo, moralno pitanje: kako se o tome mogu izjasniti dva suca tog istog suda, od kojih je jedan, Milan Vuković, poznat po izjavi da »hrvatski branitelji nisu mogli izvršiti ratni zločin, jer su se oni – branili?« Ili, primjerice, drugi sudac, Vice Vukojević, koji je u inozemstvu optužen za silovanje u jednom od hrvatskih koncentracijskih logora u Bosni i Hercegovini, o čemu je udruga B.a.B.e. potanko informirala javnost, a hrvatska javnost nije reagirala – čak ni da zaštiti Vukojevića eventualnom parlamentarnom istagom, ili možda istragom svojih sudačkih kolega, koji su s njega mogli skinuti tu ljagu koju ne bi smio nositi na sebi nijedan hrvatski sudac. Ovako, nije se ništa dogodilo, i u očima svjetske javnosti nelagodu izaziva činjenica da u tom sudu sjedi i jedan potencijalni optuženik za ratne zločine. A da ne govorimo i o jedinstvenosti hrvatskog ustavnog suda, u kojem sjede ljudi koji nisu nikad ni bili suci, niti su istaknuti profesori prava, pa niti teoretičari. Sudeći po službenoj biografiji takvih ima čak četiri. Koliko nam je poznato, takvog suda nema u Europi, u kojem sjede politički imenovane osobe kojima nedostaju praktične, niti teorijske kvalifikacije za posao koji obavljaju. Kakve odluke možemo od takvog suda očekivati, ako su dvojica sudaca moralno upitni, četvoro ih je nedovoljno stručnih, a ni predsjednik suda se baš nije proslavio svojom izjavom da »novac nije roba«, kad je u pitanju bio Tuđmanov imetak?