Vjesnik: 04. 10. 2002.

Miloševićevo svlačenje

Hoće li Biljana Plavšić postati novim jakim svjedokom protiv Miloševića? Mesić ga je razotkrio s beogradskog vrha, Plavšić bi ga mogla skinuti do gola odozdo, kao vjerni lokalni gospodar rata koji je ispunjavao sve Miloševićeve naloge što su ih dostavljali kuriri iz Beograda. Tako bismo konačno mogli vidjeti Miloševića golog od glave do pete, što će sigurno malo zamrznuti njegov ciničan osmijeh

ZORAN VODOPIJA

Srijeda 2. listopada 2002. godine zaslužuje ući u anale međunarodnoga prava. Ujutro su se, prvi put u povijesti, u izravnom verbalnom dvoboju na nekom međunarodnom sudu sukobila dvojica predsjednika, jedan sadašnji protiv jednog bivšeg. Poslije podne je na istom mjestu u Haagu jedna bivša predsjednica neke državne tvorevine priznala da je kriva. Ne baš u sudnici, ali video-linkom s nepoznatog mjesta.

Pravnici mogu biti zadovoljni. Još im nikad nije uspjelo dovesti takav političarski sastav na neki međunarodni sud, s ove ili one strane tamničarske brave. Ne treba ipak zaboraviti da su ti pravnici samo sredstvo. Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi ipak je osnovan političkom odlukom UN-a da bi raščistio ostatke prošlosti u te dvije zemlje i udario neke temelje za države koje su bile ili nastale na tim prostorima.

Slobodanu Miloševiću je, u srijedu na sudu u Haagu, svjedočenjem Stjepana Mesića – i učincima pokajanja Biljane Plavšić – gotovo dokazano da je bio mastermind ili zločinački um koji je stajao iza pokretanja zla na prostoru bivše Jugoslavije. Znam da to mnogima, posebno u Hrvatskoj, sad tako ne izgleda, ali sljedeći će tjedni pokazati da je počelo rušenje srbijanskog mita o Miloševićevoj nevinosti.

Rušenje tog mita imat će i kolateralne žrtve. Jedna od njih je general Bobetko, bilo da završi u Haagu ili u bolničkom apartmanu u Dubravi. Dokaže li se njegov udjel u krivnji za, recimo, kolateralne žrtve operacije čišćenja hrvatske vojske u Medačkom džepu, nikakvi odbori za zaštitu časti i ugleda hrvatskih generala neće ga spasiti od, ako ništa drugo, međunarodne moralne osude.

Mesićeva tijesna pobjeda pod Miloševićevim unakrsnim ispitivanjem bilježi se, a pamti se ionako samo rezultat. Milošević je nastojao obrnuti uloge i posjesti Mesića na optuženičku klupu, ali je u tome toliko pretjerao da je olakšao Mesićev položaj. Milošević je Mesiću predbacivao hipoteku bliskosti s Tuđmanom i izlaska iz HDZ-a sa zadrškom, što Mesić nije ni poricao, ističući tadašnje jedinstvo u Hrvatskoj u otporu agresiji.

Milošević je izvlačio pomno pripremljene papire i pokušavao sve i sva, ali je mogao nešto utržiti samo na Mesićevim neodmjerenim izjavama iz doba njegove predanosti Tuđmanu i HDZ-u. Braneći Tuđmana od Miloševićevih optužbi o upletenosti u rat u BiH, Mesić je rekao da Sabor nikad nije dao suglasnost za odlazak Hrvatske vojske na to ratište. Sebe je pak amnestirao, rekavši da se na tom pitanju razišao s Tuđmanom.

I tako je ostalo slobodno polje za pitanje krivnje o raspadu Jugoslavije koju je Milošević pokušavao svaliti na Mesića. Mesić je uzvratio govoreći o Miloševićevim vezama s Jovićem i Kadijevićem koji su kontrolirali Predsjedništvo SFRJ i JNA. Uspio je prikazati matricu funkcioniranja saveznog političkog i vojnog vrha. Savezni dvojac ništa nije radio bez naloga ili znanja optuženog Slobodana Miloševića.

Milošević je iritirao Mesića s »gospodine«, a ovaj je uzvraćao hladno, s – »optuženi«. Mesić je vješto parirao na Miloševićeve optužbe o zločinima u Hrvatskoj: da, bilo je zločina i ja sam tražio da se počinitelji kazne. Hrvatska nije bila dovoljno pravna država, ja sam na kraju na tome i dobio izbore (...). Ali to nije razlog da se razori Dubrovnik, da se razara Vukovar (...). Oni koji su obavljali likvidaciju na Ovčari postali su generali i sada žive u Beogradu.

Svjedok Mesić je ipak uspio smjestiti Miloševića na pravo mjesto u hijerarhiji i kronologiji zločina u raspadu Jugoslavije. Neki hrvatski političari i anketirani građani misle da je mogao bolje, drugi da nije bio dovoljno pripremljen, a treći da mu tamo uopće nije bilo mjesto. Ti nisu u pravu, jer tamo mu je bilo mjesto: bio je upleten u sve pa je svjedočio iz prve ruke i time postigao dvoje – da Milošević posprdna smiješka ostane u Haagu, a Hrvatska dobije bolji kredibilitet u Europi.

Biljana je Plavšić onda došla kao šlag na tortu. Izjasnila se da je kriva za dio optužnice pa ju je Sud razriješio drugih točaka, uključujući genocid. Njezin je odvjetnik izjavio kako se Plavšić »nije suglasila da svjedoči o bilo kojem predmetu koji se vodi pred Sudom u Haagu«.

Može ona to izjaviti, ali u pitanju je očito trgovina u kojoj Haaški sud mora nešto dobiti zato što ju je odriješio krivnje za veći dio optužnice i ostavio na privremenoj slobodi. Slutim li da će Plavšić postati, hoćeš-nećeš, novim jakim svjedokom protiv Miloševića? Mesić ga je razotkrio s beogradskog vrha, Plavšić bi ga mogla skinuti do gola odozdo, kao vjerni lokalni warlord koji je ispunjavao sve Miloševićeve naloge što su ih dostavljali kuriri iz Beograda.

Tako bismo konačno mogli vidjeti Miloševića golog od glave do pete, što će sigurno malo zamrznuti njegov ciničan osmijeh. Premda ne dvojim da će još godinama u haaškom zatvoru ponavljati kako je nevin, a svi ostali su samo razbijači Jugoslavije, urotnici i neprijatelji.