Znate što pišu o meni i mojoj publici?! Da smo fašisti, nacisti, balkanci, primitivci, ali nismo jugoslavenska publika već hrvatska. I zato sam ponosan na vas!« - pokušao je uzvisiti i svoj zagrebački koncert Marko Perković Thompson, saplevši se, ponovo, u pojmove koje očito ne razumije. Zapravo, te su riječi dokaz zbrke u glavi pjevača čija popularnost deseterostruko nadmašuje kvalitetu glasa, melodije, stihova i izvedbe. Kako se racionalno objašnjenje za 40 tisuća splitskih i dva puta po deset tisuća zagrebačkih gledatelja doista ne može pronaći (samo) u glazbi, Thompson je počeo glumiti - potaknut političkim manipulatorima - velikog hrvatskog izbavitelja i istjerivača đavola. Antihrvatskih. Kako Thompson zna tko su ti zli dusi koje treba prokazati, žigosati i zatim, ako je ikako moguće, i protjerati gustim maglama o kojima pjeva s Miroslavom Škorom? Naprosto - zna. Točnije, osjeća. To su svi oni koje ne razumije, koji se od njega i njegove publike razlikuju, koji ne misle, ne govore i ne oblače se kao on, svi oni koji ne nose crne majice, ne vješaju Pavelićeve slike iznad svojih (bračnih) postelja i svi oni koji su glasovali za Račana a ne, recimo, za nekog Thompsonovog političkog pokrovitelja. Pa, molim lijepo, ne bih valjda trebao povjerovati da Ivana Aralicu ili Miroslava Tuđmana zanima Thompsonova glazba ili da su u zagrebački Dom sportova dojezdili primamljeni pjevačevom »karizmom«?!

Ono što Thompson predstavlja i što potiče duhovna je elementarna nepogoda. Jer pjevani ekstremno desni politički programi umjesto ljubavi - o kojima Thompson priča loše bajke - izazivaju mržnju i loše vibracije. Uostalom, zar se one s početka teksta citirane riječi ne bi mogle protumačiti i ovako:

I to veliki. Poput Pavelića. Poput Jure Francetića i Rafaela Bobana. Poput onih koji smatraju da je normalno mrziti, ubiti ili barem izopćiti različite. One koji zbog prepoznavanja ne nose oko vrata znakovlje nalik na najveće nacističko odličje, one koji nedovoljno mrze neprijatelje Thompsonovih političkih mentora. Nekad simpatizera ili članova Stranke Jugoslavena, a danas, kada se to nosi, velikih Hrvata. Po čemu velikih...? Po busanju u prsa?! Izazivanju mržnje?! Netoleranciji?! IQ-u koji se ozbiljno nadmeće sa sobnom temperaturom?! Ma, koliko su god željeli događaj na Poljudu, pa zatim (duplu) reprizu u Zagrebu okarakterizirati glazbenim, on to nije bio. Pobogu, kakve veze s glazbom ima prizivanje Jure i Bobana, o kojima većina mlade publike i ne zna tko su i što bili? Nikakve. Kakve veze ima s glazbom skandiranje »Mesiću, cigane!«?! Nikakve. Kakve veze imaju s glazbom crne zastave s natpisima »Za dom spremni«?! Nikakve. Ovo što trenutačno obavlja Thompson i njegovi mentori su politički mitinzi kojima je zadatak što više mladih indoktrinirati crnilom koje nam - ma koliko god mi šutjeli o tome - kuca na vrata. Thompsonovske prijetnje, bilo na konkretne adrese (»Među prvima ćeš visjeti kad mi - ponovo - dođemo na vlast«), bilo pjevane na koncertima, bilo ispisane na transparetnima, bilo nošene na majici... treba shvatiti ozbiljno.