Iako rezultati izbora u Bosni i Hercegovini još nisu ni službeni ni konačni, sve tri nacionalističke strake – HDZ, SDA i SDS – već su krenule slaviti. Hoće li njihova nadmoć biti dovoljna da formiraju vlast, tek treba vidjeti. Ali svoj su utjecaj sigurno ojačale. Socijaldemokrati, koji su u protekle dvije godine bili osovinska stranka vladajuće Alijanse za promjene, priznaju da su prošli ispod očekivanja. Analitičari smatraju da je takvom rezultatu kumovao nizak odaziv birača (oko 54 posto) i prljava kampanja. Svakako je snažno utjecala i razočaranost rezultatima dosadašnje vlasti. Međunarodna je zajednica upozorila da nacionalističke stranke neće smatrati svojim partnerima, ali što to konkretno znači – nije precizirala.

Predsjednički izbori u Srbiji moraju se odlučiti u drugom krugu, ali i tamo je nesporno moguće govoriti o velikom povratku nacionalista. Inozemni se analitičari slažu da je nacionalizam pravi i veliki pobjednik srpskih izbora. Dvije trećine glasova otišlo je nacionalističkim kandidatima. Najveću podršku (skoro 31 posto) dobio je dosadašnji predsjednik Jugoslavije, srbovanju skloni Vojislav Koštunica. Ali uz taj očekivani rezultat, međunarodnu je javnost zgranula činjenica da je skoro svaki četvrti birač svoje povjerenje dao Vojislavu Šešelju, otvoreno fašističkom glasnogovorniku i praktičaru velikosrpstva, koji bi – da je pravde – morao u Haag. Srbija se, također razočarana tempom i rezultatima promjena te svađama i sukobima u vladajućoj koaliciji, ponovo okreće najcrnjim varijantama.

Ako u Srbiji, Bosni i Hercegovini, a tako bi moglo biti i u Hrvatskoj, na demokratskim izborima pobjedu slave nacionalističke snage, znači li to da će taj veliki povratak u prošlost završiti tamo gdje je i počeo, na nekom novom Miloševiću i Tuđmanu? Čuče li njihovi klonovi u glavama većine Srba i Hrvata? Međunarodna je zajednica uoči BiH-izbora upozorila da bi nacionalistički come back smatrala korakom unatrag. Boji li se i ona obnavljanja ratne retorike i logike? Sigurno je da otklizavanje Balkana u nove »oružane bitke« (Miloševićev termin) svijet neće dopustiti. Sigurno je također da nacionalističke stranke više nisu onakve uspaljenice kakve su bile prije desetak godina i da se prošlost u onako krvavom izdanju više ne može ponoviti.

Ali još više je sigurno da rezultati izbora pokazuju mentalno stanje ex-jugoslavenskih nacija. Promjene su u glavama ljudi strašno spore. Oružje im više nije u rukama, jeste u mislima. Kolektivni um nije demilitariziran, pokazuje sklonost utapanja u nacionalizmu. Baš onako kako ljudi ovdje, bježeći od čemera i muka, znaju potonuti u alkoholna pijanstva: zamračenje svijesti i srča do koljena. Izgleda da nisu krivi samo »očevi rata«, ako se i bez njih obnavljaju već viđene situacije. Pitanje žestokog, retrogradnog nacionalizma nije apsolvirano. Pacifikacija i normalizacija prije deset godina zaraćenih naroda očito je mnogo veći i ozbiljniji posao nego se mislilo. Zakazala je u tome i međunarodna zajednica, ali i ovdašnje navodno postnacionalističke vlasti. Podcijenili su problem. Ispada da se mora krenuti ispočetka.