Jesu li u Hrvatskoj i kazališne predstave politički skupovi?

Postojalo je, istina, političko kazalište koje je vodio Ljubiša Ristić. Ali i »Juga« i to kazalište su mrtvi. No, točno je da su se na hrvatsku kazališnu scenu nakon desetljetnog, uglavnom dobrovoljnog, egzila vratili neki njegovi protagonisti. Rade Šerbedžija, primjerice. I je li Šerbedžijino igranje »Kralja Leara« u Hrvatskoj politički čin? Šerbedžijin povratak ima veze - ma koliko god mi to željeli zanijekati - s politikom. Negdašnja velika jugozvijezda i, kako sam kaže, glumac kojeg je odredila hrvatska kultura, procijenila je da se pobjedom koalicije stvorila klima u kojoj on može ponovo, s pozornice, na materinskom jeziku, obraćati publici. Dakle, Šerbedžiju je, prema vlastitu priznanju, na početku devedesetih godina prošlog stoljeća politika nagnala na odlazak, a početkom, po mnogo čemu novog stoljeća vraća ga kući. Zato njegov »Kralj Lear« jest kazališni, ali i politički događaj, koji je prerastao u svojevrsno mahanje crvenom krpom već i zato što se Ulysses usidrio u negdašnjoj Brozovoj (te znatno kraće vrijeme i Tuđmanovoj) luci.

Zbog svega što je izjavljivala na sve nas s nepravom ogorčena Mira Furlan, i njezin se povratak kući tumači kao permanetno politički čin, a »Medeja«, isto kao i godinu prije premijerno izveden »Kralj Lear«, kao političko kazalište. Uostalom, nisu se bez vraga Šerbedžija i Furlanica vratili u hrvatski kazališni život baš s te dvije tragedije. I s te je strane Branka Šeparović u pravu. Brijuni, odnosno Ulysses imaju politički kontekst, ali nisu, u konačnici, odnosno - predstavom, politička demonstracija, već ponajprije umjetnički čin s kojim Thompsonov koncert čak i nema nikakve veze. Uostalom, Marko Perković jest propjevao kao ratnik i široj hrvatskoj javnosti postao poznat po ratničkoj pjesmi »Čavoglave«. Nakon rata Thompson postaje lakoglazbena činjenica iz koje, iz raznoraznih razloga, metamorfozira u političku. Dakle, Thompsonovi koncerti diljem Lijepe naše imaju glazbeni kontekst, a po sadržaju su politički. Glazba daje samo okvir za demonstraciju protiv onih kojima će Thompson i njegovi sljedbenici kad-tad, grozi se na koncertima pjevački glasnogovornik ekstremne desnice, »j..... mater«.

Ali jest njezin suprug Zvonimir kad, uslikan na Thompsonovu koncertu, tvrdi da se najeklatantniji politički mitinzi događaju u Kumrovcu kad se pjeva »Po šumama i gorama«. To nitko i ne poriče. Ali je čista laž da Thompsonovi koncerti nisu demonstracija jedne nimalo ugodne političke opcije. Pa, takve su im karakteristike - uz pjesme i neukusnu ikonografiju - priskrbili upravo bračni par Šeparović, Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Anto Đapić, Ivan Aralica i drugi zagovarači radikalnih obračuna s neistomišljenicima. Bilo bi doista lijepo, gospodski, civilizirano pa i - ajmo ponovit tu već otrcanu riječ - demokratski kad bi se sve završavalo na pjesmi. Ali ne, naravno, na »Juri i Bobanu«, koji se nikad ne pjevaju iz dobre volje i veselja.