Hrvatska pojma nema što bi sa svojim praznicima. Jučerašnji blagdan neovisnosti, prvi put slavljen u spomen na dan kada je Hrvatska prije jedanaest godina odlukom hrvatskog Sabora raskinula sve državno-pravne veze s nekadašnjom zajedničkom jugo-državom, razlikovao se od drugih dana samo po tome što su političari položili vijence na mjestima pijeteta, a narod se odao neradu. Hrvatska pokazuje da do svojih svetkovina ni malo ne drži.

Teško je pogriješila kad je, od prethodnika naslijeđeni, kalendar proslava odlučila redizajnirati po svom nahođenju, bez mnogo studiranja i utemeljenosti. Greška je bila ne samo u tome da je Tuđmanove nelogičnosti i stupidarije krenula ispravljati s mjesta gdje je to najmanje nužno. Mnogo je važnija njena poruka da je lista državnih blagdana provizorij, koji se sa svakom novom vlašću iznova može prekrajati. Najporaznije je ipak da ništa nije napravila kako bi praznike zaista učinila svetkovinama. Upravo suprotno, oni su danas sasvim ispražnjeni od bilo kakvog sadržaja i smisla. Javnost, pokazuju istraživanja, čak i ne zna što se slavi. Vlada totalna neinformiranost i zbunjenost, pa je i prvi Dan neovisnosti u Hrvatskoj postao samo još jedan u nizu porazno praznih praznika.

Slično se dogodilo i ljetos, na Dan pobjede, kada su se, umjesto na proslavu u Knin, državni čelnici razbježali kud koji – neki na kupanje, neki, valjda, na gukanje. Svojim ignoriranjem državnog praznika kojim se obilježava oslobađanje Hrvatske, uputili su određenu političku poruku. Javnost je s pravom reagirala, pa je s visokog mjesta uslijedilo obećanje da se slavlje na kninskoj tvrđavi dogodine neće propustiti.

Državne fešte u Hrvatskoj više nisu ni do koljena nekadašnjima. Hvala Bogu, više nema mimohoda ni Tuđmanova egzercira po Oltaru domovine. Ali praznici u državi ne postoje samo zato da se polože vijenci i narod pospaja neradne dane. Državne bi svetkovine ipak morale biti i nešto više. Morale bi funkcionirati kao prilika za okupljanje oko nekog simbola ili ideje, prigoda za razvijanje osjećaja neke vrste narodnog ili državnog zajedništva i povezanosti. Naravno, kad je vladajućoj garnituri društvena kohezija zadnja briga, onda se, logično, i državni praznici pretvaraju u jedno veliko ništa.

Čak je i Zvone Boban, spektaklom u Maksimiru, kojim se oprostio od nogometa, pokazao da neuporedivo bolje od države i njenih šefova zna kako napraviti blagdan, kako proslaviti ono što smatra važnim i značajnim, kako u radosti i slavlju okupiti prijatelje i poštovatelje. Naravno, obilježavanje nacionalno važnih datuma prigodnim sletovima i mitinzima danas je sasvim demode i anakrono. Ali država bi barem za praznika morala manifestirati neke svoje temeljne vrijednosti, opredjeljenja i ciljeve. Ili će joj se kao vrhunac nacionalne sloge nuditi okupljanje oko haških optuženika. Topot koračnice nije muzika blagdana, ali ni ravnodušni, dezorijentirani, jalovi muk ne može biti svečarska pjesma.