Vrag po svetku koji (s)liči petku - rekli bi Zagorci. A ovaj minuli, i tek inaugurirani Dan neovisnosti bio je sve prije nego praznik. Zašto? Zato što nismo blagovali već, samo, plandovali. I među onima koji su vikendu i neradnom utorku pripojili ponedjeljak, te imali male ferje, nisu bili načistu što se to zapravo obilježava. A čim je tako, znači da je uz državu zakazao i najmoćniji medij čiji ekran nije, čini se, nitko od političke - ni vladajuće ni oporbene - elite znao i htio iskoristiti.

Iako je parlament gotovo potajice htio ispraviti kalendarske krive Drine, pardon, Drave, od naopako crveno označenih datuma nije napravio ni korak dalje. Nisu, bogme, ni novinari kojima, potvrđuje hrvatska zbilja, političari počesto gledaju u leđa.Uzalud sam po televizijskim programima tražio emisije koje bi taj za većinu zemalja najsvetiji i najveći državni blagdan obilježile i objasnile. Istina, nekog danu raskida svih veza s upokojenom Jugom primjerenog igranog filma nemamo. A tuđim bi se perjem bilo neukusno i neumjesno kititi. Istina je i to da HTV nije mogao prenositi svečarski koncert jer ga nitko i nije upriličio. No, mogao se, primjerice, napraviti barem pristojan dokumentarac u kojem bi se govorilo o raznim danima neovisnosti raznih država, te naposlijetku i naše.

Bila je to prilika da se napravi inventura svega što je učinjeno u jedanaest godina neovisne Hrvatske te što se sve događalo prije i nakon odcjepljenja od Jugoslavije. Ako se već nisu sjetili sami, trebalo je pred kamere dovesti premijera i predsjednika države, te s njima - uz otvorene telefone - popričati, uz dlaku, o tome što nas čeka te, konačno, koliko doista jesmo neovisni (s malo kuna u džepu). Moglo se, dakle, svašta, ali se nije učinilo ništa. Osim - da mi ne pripišu zlu namjeru - kratkih priloga u »Meridijanu 16« i Dnevniku, gdje je Ivo Škrabalo sebi postavljao ako ne spomenik, ako ne postolje, a ono barem temeljni kamen.

Osim ako netko (ne)odgovoran u državnome vrhu ne misli da se dvama spektaklima, onim Bobanovim u Maksimiru i onim Thompsonovim u Domu sportova, obilježio Dan neovisnosti. Ako tako misli, debelo se vara. Ako se na jednu hrpu stave snimke HDZ-ovih izbornih seansi u Splitu, Slavonskom Brodu i ove posljednje u Zagrebu gdje je mladež - uz grdo miješanje stareži - birala svoje vođe, dobili bismo gledljiv akcijski film. Korežiju mogu bez ikakve lažne skromnosti potpisati Ivo Sanader i Ivić Pašalić, za čije se interese naguravalo, priječilo, vrijeđalo pa i šaketalo. Pritom je u praksi iskovana nova hadezeovsko-blokovska krilatica »Van se može, nutra - ne!«