BRUXELLES, 10. listopada (Od Vjesnikove dopisnice) - Europska Unija doći će na hrvatske kopnene granice u 2004. godini. Hrvatska će se unutar tih granica naći mnogo kasnije, a ovog trenutka nitko ni ne zna vrijeme ili rok, unatoč činjenici da je Hrvatska po mnogim parametrima ravnopravna zemljama iz »gornjeg doma« aktualnih kandidata prvog vala proširenja. Za te je zemlje nalaz europske Komisije upravo ustvrdio da su ispunile uglavnom sve političke i ekonomske kriterije, da se smatraju učvršćenim demokracijama i funkcionirajućim ekonomijama.

Unija će doći na granice Hrvatske i to je dobra vijest čak i u ovoj situaciji u kojoj Hrvatska nije ni otpočela pregovore, a možda ih i neće tako skoro otvoriti, poslože li se sve nepovoljne okolnosti. EU računa da će proširenje približiti susjedstvo, i to je naglasila u svom strateškom dokumentu. EU će nadalje razvijati novu politiku odnosa na »novim granicama«. U dosadašnjim je razmatranjima EU govorila isključivo o prostoru istočnih granica: Ukrajini, Bjelorusiji i Moldaviji i, dalje preko njih, Rusiji te o Sredozemlju. Sad je dobila novo »susjedstvo«, zemlje zapadnog Balkana. Hrvatska unutar regije obuhvaćene procesom stabilizacije i pridruživanja zaista se može tretirati kao »susjedstvo«, pogotovo radi onog nejasnog statusa pomalo karikaturalno opisanog kao »kandidat za kandidata«.

Regija će proširenjem do 2007. godine - u najboljem slučaju - ostati siva zona unutar Unijinog korpusa, jer se u ovom bloku analiza kandidatskih zemlja ne spominje i ne izdvaja. Opravdanje se možda, ali samo možda, nalazi u činjenici da se Unija bavila samo i isključivo kandidatima, te da posebnim, izdvojenim izvještajima prati i analizira situaciju na svome jugoistočnom rubu. Budući da je prezauzeta »pravim« kandidatima, a stanje u regiji nije takvo da tjera na ozbiljnije razmišljanje o promjeni taktike, pogotovo što se stvari na prostoru Srbije i Crne Gore toliko sporovozno mijenjaju da nema govora čak ni o evoluciji, a kamoli revoluciji, EU nije našla vremena, volje niti motiva za detaljnije razglabanje kako dalje s tom regijom.

U Kopenhagenu, u prosincu, također se ne očekuje izjašnjavanje Europske unije na temu perspektiva europskog jugoistoka, osim možda nekoliko općenitih rečenica. Regija postaje zanimljiva tek s grčkim preuzimanjem Predsjedništva Unijom u prvoj polovici 2003. godine. U vremenu kada svih deset »podobnih« kandidata zaključuju pregovarački proces i njihovi ispregovarani sporazumi kreću u proceduru prihvaćanja u nacionalnim parlamentima, grčko će Predsjedništvo dati prvo viđenje promjena u regiji i načina na koji Atena, a preko nje i EU, misli ubrzati pozitivne procese na jugoistoku Europe.

Grci će, inače, zapadni Balkan uzeti za prioritet svog predsjedanja. Dogodine će najglavniji Unijin posao, proširenje, biti gotov a preuranjen je novi najglavniji zadatak, unutarnje reforme s naglaskom na poljoprivredi i razvojnim fondovima. Zemlja s iskustvom u regiji i dosadašnjim ne baš hvaljenim rezultatima kormilarenja Unijom dobiva priliku za potvrđivanje (nakon izuzetnog uspjeha s eurom), sastavi li projekt dovoljno dobar da Unija i zadnjem neriješenom kontinentalnom problemu stane na kraj.

Hrvatska se dogodine planira ubaciti među kandidate. Plan je realan ukoliko zemlja i dalje bude ostvarivala rezultate koji je drastično dijele od ostatka regije, dakle ispunjavala znane uvjete i kriterije, od funkcionirajućeg pravosudnog sustava i ekonomskih reformi do suradnje s Haagom. Haag je »slučajem Bobetko« od marginalne postao glavna tema koja će sutradan Uniji, neopredijeljenoj želi li regiju u paketu ili individualne države sa po mjeri skrojenim pristupom, potvrditi da su svi Balkanci isti, dakle ne ispunjavaju obaveze.

Onom ne baš zanemarivo malom broju skeptika slučaj Bobetko osigurava dovoljno argumenata da Hrvatsku drže do daljnjega na ledu, da čeka BiH (jer Unija želi da i njezin projekt od Ashdownova protektorata pređe u funkcionirajuću državu) i Srbiju/Crnu Goru jer je dovoljno velika, ekonomski i strateški zanimljiva). Unija ne zna ni kako će s programima potpore bržem prilagođivanju europskim standardima. Kandidati su imali Phare, Saphard i ostale programe, zaostali u utrci dobiti će dodatnu injekciju kako bi što prije prebrodili jaz, a jugoistok Europe zadovoljava se mrvicama iz CARDS-a koji, istina, podupire razvoj regionalne suradnje, ali ne daje ni eurocenta za razvoj suradnje regije s Unijom.