Koliko života, onih političkih i premijerskih, ima predsjednik Vlade Ivica Račan?! Mačka ih, kažu, ima devet, no Račan-premijer ih bez sumnje ima više, jer kad ti raznorazne udruge, sindikati, stranke, nezaposleni, branitelji zazivlju ostavku ravno 60 puta i kad ti Sabor o sudbini tri puta u dvije godine raspravlja i kad na koncu iz svih bitaka izađeš kao pobjednik, e onda je tu jamačno života i spretnosti da se između čekića i nakovnja manevrira koliko hoćeš!

Posljednji saborski pokušaj oporbenog pucnja u premijera, i to zbog davno eutanaziranog slučja Piranski zaljev, i opet je, naravno, bio ćorak. Ćorak koji je pokazao kako premijeru i ne treba biti posebno vješt ekvilibrist kad mu smjenu traže - dovoljno je da se pojavi u Saboru i disciplinirana većina će za svoga čovjeka glasati. Štono bi rekla predsjednica HNS-a Vesna Pusić, čemu trošiti vrijeme kad je unaprijed poznato da će većina podržati premijera!? Čemu su se, dakle, u srijedu trošile riječi i vrijeme, nagradno je pitanje adresirano ponajprije na adresu HDZ-a koji je toliko tvrdoglavo ustrajao u nakani da se raspravlja o smjeni Račana zbog sporazuma sa Slovencima? Najbliži istinskome motivu vjerojatno je bio ideesovac Damir Kajin ocijenivši čitav "spektakl" političkim folklorom, barem mrvu bliži istini nego čelnik Libre Jozo Radoš koji je HDZ-ovu politiku proglasio opsjenarstvom. Ili je HDZ samo želio da ih se na televiziji vidi, s obzirom na to da su po prekidu prijenosa naglo izišli iz sabornice?! Što god bilo, činjenica je da se folkloraški nastup motiviran slijepom željom za čerečenjem premijera uz direktan televizijski prijenos ovaj put odvrtio po scenariju koji po Račana ne bi mogao biti bolji da ga je sam pisao.

Ni kriv ni dužan Račan je ne samo ojačao poziciju prvog čovjeka izvršne vlasti, nego je, štoviše, po saborskom poslovniku osigurao sebi mir po pitanju prozivki sve do travnja iduće godine. Poslovnik, naime, veli da se premijerov opoziv može tražiti samo svakih šest mjesci, a to opet hoće reći da premijer ne mora strepiti ni zbog strujnog udara ni zbog 400.000 nezaposlenih ili 430.000 siromašnih. Inače, sve su to teme zbog kojih bi premijer, rekoše zastupnici, trebao odgovarati prije nego zbog Savudrijske vale, no zanimljivo, nitko se zbog toga nije sjetio tražiti premijerovu ostavku. A sada, sve i da hoće, ne mogu, jer kvisko je uludo potrošen, toliko uludo da su to čak i na televiziji shvatili prekinuvši prijenos prije nego što se o premijeru glasovalo.

Oporbenjaci su tako u srijedu izbili i ono nešto kakvih-takvih aduta iz vlastitih ruku. Ostaje im samo mogućnost da u tišini zamišljaju kako Sabor raspravlja o premijeru svakih sedam dana, kako recimo Joško Kontić (HSLS) misli da bi trebalo. Račan pak može na miru broditi dalje unatoč svim, pa i nesumnjivom savudrijskom gafu. No, ima nešto što u tom kontekstu brine. Ne bi, naime, posve olako trebalo shvatiti Račanovu izjavu da će ostavku podnijeti samo dogodi li se Hrvatskoj zbog odnosa s Haagom izolacija. Znači li to da će general Janko Bobetko ipak na koncu stići do Haaga? Ako je tome tako i ako se zna kolika je osjetljivost u nas na spomen generala, oporba će morati putove za traženje Račanove odgovornosti tražiti negdje drugdje umjesto u Saboru, a to, htjeli-ne htjeli, mora brinuti jer saborski prozori, na žalost, gledaju na krivu stranu — drito na ulicu!