Vjesnik: 14. 10. 2002.
Kakve birače želi Doktor
BRANKO VUKŠIĆ
Od političara pred kamerama su neobuzdaniji jedino nogometaši. Bivši, sadašnji te tzv. manageri koji se za nogometaše brinu kao iskusne učiteljice o tupavim i prestrašenim pučkoškolcima provincijalcima na ekskurziji u velikom gradu. Što sve Zdravko Mamić ili Ćiro Blažević nisu izgovorili pred kamerama?! Zbog činjenice da se za njih zna i izvan hrvatskih granica te da na računima imaju milijune eura, nogometaši se prestaju zadov
oljavati pričama o sportu već bi - a u tome su slični hrvatskim generalima - i u civilnom životu koji se ne tiču natjeravanja lopte po travnjaku željeli biti protagonisti.Slušam u talk showu Željke Ogreste trenera reprezentacije Ottu Barića kako samo dva tjedna nakon očajnog nastupa protiv Estonije priča bajke.
Te ćemo u susretu s Bugarskom vidjeti drugu reprezentaciju, te će to biti naša prava igra, te ćemo pokazati koliko zapravo vrijedimo... A rezultat? Što uopće pitate!? Zašto sumnjate!? Pobjeda. Samo zato što je trener nogometne reprezentacije Barić sebi dopušta tretirati gledatelje kao lobotomiranu nemisleću masu. Pokušava, rekao bi ultrapopularni Ćiro, osokoliti i navijače i igrače.
Kratko vrijeme nakon Ogrestine emisije trebalo je istrčati na teren i samljeti Bugare. Ali čime? To je pitanje prije izravnoga prijenosa utakmice postavio i Bariću, i komentatoru, i samome sebi jedan glumac, koji je, pokazalo se, sto puta svjesniji nogometne zbilje od Barića.
»Zabit će nam Bugari dva, tri komada!«, mrmlj
ao je sam sebi u bradu.I zabili su dva, a mogli su - da je golman Pletikosa bio na razini svojih kolega i svoga trenera - još.
A nakon utakmice - sasvim neki drugi Barić od onog kojeg sam gledao u Ogrestinoj emisiji.
»Igrali smo slabije, jer su Bugari bili bolji«, složio je na jedvite jade nelogičnu rečenicu trener koji ne bi uvjerio ni sedmogodišnjeg klinca da je u stanju išta napraviti od te momčadi. A kome je, molim lijepo, potreban takav vođa?! Koji će to general stati uz svoju vojsku i reći joj: »Mi smo loši ali "ajmo pobijediti?!« Možda i ne postoje bolji igrači od onih koje je izabrao Barić, ali postoje, siguran sam tisuću posto, bolji treneri.
Ma, koji je Ivić Pašalić svat?! Nakon što je u negdašnjoj stranci izdriblan od drugokategornika i nakon što je u praksi dokazao da je fama o njegovom »političkom veleumu« čista izmišljotina, opet se vratio, kao na početku svoje savjetničko-tajničke karijere, pod nečije skute. Ovaj put velečasnog Zlatka Sudca i pjevača Marka Perkovića Thompsona.
»Oni nam trebaju biti uzor i želim birače koji podržavaju te dvije osobe«, kaže Doktor spustivši se na samo dno. Zašto? Zato što na najvulgarniji način dokazuje kako je spreman učiniti sve da bi još više ispolitizirao estradu i Crkvu. I zato što je laž da Thompson širi ljubav, te da je tom pjevaču stalo do bližnjega svoga. Psuje neistomišljenike i grozi im se, te umjesto ljubavi širi mržnju. I po tome Thompson i Pašalićev jesu politički sudruzi. Još da im je u vlastita kola upregnuti velečasnog Sudca, kakav bi to bio finale...