DOBROSLAV PARAGA, ZAGREB: U POVODU JEDNE GREŠKE U DOBRONAMJERNOM ČLANKU

Neugodno sam ostao iznenađen nad citatom iz knjige slovenskog publiciste i novinara Milana Gregoriča tiskanoj u Kopru 1997. godine pod naslovom »Politički ciklon nad Istrom ili izjalovljen pokušaj njene destabilizacije«, koju koristi u svojem dobronamjernom članku dr. Gino Prenc, objavljenom u »Novom listu« 14. rujna 2002. godine.

Prenijeti citat iz navedene knjige opisuje »da je navodno zastupnik Slovenske nacionalne stranke Zmago Jelinčič izjavio 1991. godine kako je s predsjednikom Hrvatske stranke prava Dobroslavom Paragom razgovarao također o istarskom trokutu, između Savudrije i rijeke Mirne, kojeg je tobože pijani Kardelj poklonio Bakariću i iz kojeg je Paraga navodno bio suglasan vratiti ga Sloveniji... Jelinčič i Paraga su talijansku desnicu svojim stajalištima prirodno izazvali kako ne bi zakasnila na svoj strvinarski obred«.

Niti u jednom od tih životnih okruženja Zmago Jelinčič ne samo što nije postojao, nego ga doslovce nitko nije nikada niti spomenuo.

Samoinicijativno se pojavio u jesen 1991. godine u mojoj kancelariji predsjednika HSP-a i utemeljitelja HOS-a da bi izrazio svoje divljenje i potporu mojim nastojanjima u obrani Hrvatske i Slovenije od velikosrpske agresije. Sredinom 1992. godine sastali smo se nakratko na njegovu zamolbu u Ljubljani u širem društvu prigodom jednog od mojih višestrukih posjeta Washingtonu.

Od mojih slovenskih prijatelja bio sam tada obaviješten da slovenska vlada raspolaže obimnim dosjeom Zmage Jelinčiča o njegovoj suradnji sa Udbom i KOS-om kao i o špijuniranju slovenske političke emigracije za vrijeme Jugoslavije.

Za mene su to bile dovoljno relevantne informacije od vjerodostojnih izvora da bih znao kako iz kontakata sa Zmagom Jelinčičem mogu imati samo štetu. Važno je napomenuti da je u vezi dosjea Jelinčič, nešto kasnije, nakon njegovog izbora u slovenski parlament 1992. godine, bilo formirano parlamentarno istražno povjerenstvo kojem je Jelinčić morao priznati da je surađivao s jugoslavenskim tajnim službama.

Odmah nakon što sam saznao za tu drsku laž i klevetu uputio sam oštar ispravak hrvatskim i slovenskim sredstvima priopćavanja koja su ga i objavila 9. rujna 1992. godini. U tom ispravku sam napisao da se mora znati da HSP pod vodstvom Dobroslava Parage nikada i ni s kim neće pregovarati o otuđenju makar i jednog djelića hrvatskog teritorija, a kamoli Istre, da mi je žao što je jedan slovenski političar izjavio tako krupnu laž, i to pogotovo zato što hrvatski narod u svojoj povijesti nikada nije ratovao sa slovenskim narodom, s kojim je u čitavoj povijesti bilo vrlo malo nesporazuma, da je hrvatsko-slovenska granica najmirnija granica u Europi, da su istarski političari još u 19. stoljeću Laginja, Spinčić, Vitezić te braća Trinaestić prihvatili upravo dr. Antu Starčevića kao nositelja ideje ujedinjenja Istre s ostalom Hrvatskom i svi odredba pristupili Stranci prava, da je msgr. dr. Božo Milanović čak i u vrijeme komunističke Jugoslavije uspio zapadnim saveznicima dokazati da poluotok Istra uključujući i Savudrijski zaljev pripadaju Hrvatskoj, da su na moj poziv 500 članova stranke prava zajedno sa mnom odmah po napadu JNA na Sloveniju 27. lipnja 1991. godine krenuli u njezinu obranu na slovenskom teritoriju i napokon da nije Paraga taj koji bi pregovarao sa Slovenijom o prekrajanju granica na štetu Hrvatske, ali da takve i slične pregovore mogu voditi Tuđman i HDZ koji su već pregovarali s Miloševićem u Karađorđevu i s Karadžićem u Grazu o prekrajanju susjednih granica u korist agresora.

Moram naglasiti da je Jelinčić ovih dana u hrvatskoj javnosti izjavio »da bi se s Antom Đapićem vrlo lako dogovorio oko Piranskog zaljeva«, što ne bi trebalo začuditi ni jednog ozbiljnog komentatora s obzirom na Đapićeve pokušaje da se dodvori velikoruskom šovinistu Vladimiru Žirinovskom na Bledu 1994. godine u vrijeme kada je Žirinovski podupirao velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i BiH te posjećivao okupirani Knin, Vukovar i dr. a ponajprije zbog toga što je on i instaliran putem insceniranog puča na čelo Hrvatske stranke prava zato da ista prestane biti subjekt hrvatske vanjske i unutarnje politike i postane Tuđmanov i HDZ-ov satelit što je već desetu godinu na djelu prisutno.

Napokon, današnji hrvatsko-slovenski nesporazumi fantastično su ogledalo Račanove potpune nesposobnosti da djeluje na dužnosti predsjednika Vlade i on svojim zakulisnim pregovorima i promašajima zaslužuje raspravljanje o njegovoj ne samo političkoj već i kaznenoj odgovornosti zbog pokušaja da Republiku Hrvatsku dovede u položaj podređenosti ili ovisnosti prema drugoj državi (granice Piranski zaljev, NE Krško, štediše Ljubljanske banke itd.), završava svoje reagiranje Dobroslav Paraga.