Što se nam se dogodilo 1997. kada je Hrvatska bila prisiljena živjeti pod tihim, nikad proglašenim sankcijama?

Hrvatska 2002. ima relativno solidan međunarodni kreditni rejting s izgledom njegovog poboljšanja, bankarski sustav najvećim je dijelom u stranom vlasništvu, strani kapital ušao je ili se sprema ući u najveće državne kompanije, hrvatske državne obveznice smatraju se dobrom investicijom na međunarodnim financijskim tržištima. Današnja vlast u Hrvatskoj svijetu je umjereno simpatična (nikome ne smeta), zemlja je jedna od najbolje stojećih u svojem okruženju (prva nakon Slovenije). Što joj se od toga može oduzeti? Sve.

Svijet je, uz to, na rubu novog rata, po svoj prilici duljeg, opasnijeg i s težim posljedicama od nedavnog afganistanskog ili još uvijek ne tako davnog zaljevskog i nema ni vremena ni volje baviti se malima, a »neposlušnima«.

»Suradnja s Haagom danas se više ne bi mogla izbjeći čak ni kada Hrvatska ne bi imala Ustavni zakon o suradnji sa Sudom Haagu«, točno je primijetio Vladimir Šeks sudjelujući prije desetak dana u Vjesnikovom forumu. Postoji, međutim, velika razlika između suradnje i bezuvjetne poslušnosti. Procedura je ono što čini tu razliku jer dok je demokratska suradnja pretpostavlja, ona je bespotrebna u odnosu »poslušnika« s »gazdama«.

U primjeru o kojemu se ovih dana najviše govorilo, igri oko cijena električne energije, onima koji su skloni pogledati dalje od nosa jasno je vidljiva i projekcija cijele Hrvatske gledane nečijim »vanjskim« očima. Statistička podvala nazvana »prosječnih devet posto« nije uspjela prevariti prije svega građane, pa onda ni Vladu, koja očito nije predvidjela takav raspon unutar prividno jednoznamenkastog prosjeka. Pokaže li pak Vlada (pa makar i po nalogu Sabora) u slučaju Bobetko jednaku dozu elastičnog shvaćanja međunarodnih dogovora, nikome od nas ne piše se dobro.

Drugi je primjer bizarniji i naoko periferniji.

»Ako Vlada ne zaustavi pirate, pozvat ću autore da prestanu plaćati poreze«, poručio je ovih dana, također putem Vjesnika, proizvođač hitova Neno Ninčević. Priznajem da sam rijetko kada dosad u kraćoj rečenici, baš zbog toga od koga ona dolazi, čuo ili pročitao izravniju i porazniju dijagnozu našeg gospodarstva, naše države, pa ako hoćete i našeg društva u cjelini.

Ninčević je, naravno, u krivu jer proizvođači ilegalnih audio ili video kaseta i diskova, o kojima je riječ, ne kradu novac samo autorima nego i državi - na prodaju ukradene robe porez se ne plaća. Njegov jauk zato odlazi u prazno jer porez je državi već uskraćen. Ipak ostaje nekoliko pitanja: zašto Ninčević, a pogotovo institucije koje su zadužene za brigu o čuvanju i naplati autorskih prava gotovo nikada ne prijavljuju spomenute pirate koji svoju robu prodaju posve javno na uličnim štandovima ili putem malih oglasnika? Zašto ih, čak i bez njihove prijave, ne progone poreznici, koji vrlo rado sjednu za vrat svakom poštenom građaninu kada pogrešno ispuni poreznu prijavu? Čitaju li u uredu državnog tužitelja oglasne stranice (a trebali bi, ne samo zbog zaštite autorskih prava)? Slušaju li tužitelji i njihova djeca samo legalne kopije svojih estradnih ljubimaca?

Vratimo se, međutim, opet potencijalnim sankcijama i demaršu europske trojke, vrlo dramatično dočekanom u Hrvatskoj, iako je riječ opet samo o proceduralnom koraku, posve uobičajenom u slučajevima nečijeg iskakanja iz međunarodne birokratske kolotečine. Od samog demarša koji, iako neizgovorenu, prijetnju mogućim sankcijama čini opipljivijom, znatno više me zabrinjava moguća domaća nespremnost da se pronađe europskim birokratima proceduralno prihvatljiv odgovor. Takav koji će biti uvjerljiviji od HEP-ovih »prosječnih devet posto«.