O nasilju nad zatvorenicima i o inim oblicima teškog kršenja ljudskih prava uznika u Hrvatskoj do 1990. piše Dobroslav Paraga u jučerašnjoj Slobodnoj Dalmaciji, polemizirajući opet s odlukom ministrice pravosuđa o novom upravitelju splitskog zatvora na Bilicama, žalosno poznatoga po nasilju i poslije tog termina. Ne ulazeći u meritum Paragine polemike, treba se zadržati na podacima kojima on potkrepljuje svoje tvrdnje. Ti su podaci strašni. Nije prvi put da Paraga iznosi takve podatke. Obznanio ih je prije petnaestak godina u intervjuu ljubljanskoj Mladini. Reagirao sam tada u Vjesniku (koji je to objavio bez krzmanja) napisavši otprilike: ako je Paraga sve to slagao, treba mu suditi, ali ako je istina samo 10 posto onoga što je iznio - suditi treba drugima, dakle onima na čija je zlodjela Paraga upozorio. U međuvremenu mi je Vlado Gotovac, jedna od žrtava koje Paraga sada spominje i čija je smrt nedvojbeno prouzročena komplikacijama posljedica zatvorskog tretmana, iznio još podataka i detalja koje je malo nazvati užasnima i koji su, kao i sve što Paraga navodi, bili teško gaženje i tadašnjih jugoslavenskih i hrvatskih zakona. "Je li potrebno uopće napomenuti da za sva ova zlodjela do danas nitko u Hrvatskoj nije odgovarao?", piše jučer Paraga. I to je, na neki način, jednako strašno kao i ostali podaci izneseni u njegovu tekstu. Ne možemo se umoriti ponavljajući da svaki zločin mora biti procesuiran, bez obzira na to u kojem političkom sustavu učinjen, te da za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti nema zastare - makar bili počinjeni prije 70-80 godina. Daleko je manje bitno hoće li neki krivac zaista izdržavati kaznu, osobito ako je star ili nemoćan bitno je da je zločin procesuiran i kažnjen. U Hrvatskoj i dalje nema izvjesnosti prava, pokretanje istrage i podizanje optužnice i dalje je arbitrarno, a kada se i sve to sluči, nitko ne jamči da će pravomoćna presuda izaći na vidjelo. Zbog toga Hrvatska nije pravna država, zbog toga je, u oštroj konkurenciji naših vlasti, najsramotnija ona sudbena.