Račanova prijetnja ostavkom na domaćem je terenu ipak upalila. Opozicija je odustala od radikaliziranja sukoba s Haškim sudom. To znači da, shvaćajući ozbiljnost situacije, ni Vladi ni generalu Bobetku ne želi otežavati poziciju. Smirivanje lopte možda je također znak da u ovom trenutku HDZ ne želi rušenje Račanove ekipe, ne žele ni izbore ni vlast, znajući da bi se i oni već na prvom koraku morali suočiti s neumoljivim haškim zahtjevima.

Vlada je tako dobila izvjestan predah. Premijer sada pokušava kupiti vrijeme, nekoliko tjedana ili mjeseci, lomeći Bobetka da se preseli u bolnicu. Vjerojatno se računa da bi u međuvremenu mogao pomoći i faktor biologije. S druge strane, smirivanje antihaških naboja u opozicionim redovima, ili odgađanje njihove eskalacije, onemogućava Vladinu taktiku plašenja međunarodne zajednice gorim rješenjima.

Račanova prijetnja ostavkom ciljano je plasirana inozemnim diplomatima. Hrvatski premijer Bruxelles i ostale važne svjetske adrese straši mogućnošću da bi, u slučaju njegova povlačenja, na vlast došla opcija koja bi s Haagom prekinula svaku suradnju. Sugerira se da on barem zatezajući surađuje, oni koji bi ga mogli naslijediti, neće nikako. Račanova desna ruka, komesar za hašku problematiku, Goran Granić, također je nedavno tumačio kako je Vladi teško gajiti partnerske odnose s Haškim sudom, kad je Carla del Ponte, optužnicom protiv Bobetka, opasno destabilizira. Iz Banskih dvora medijima stalno sufliraju zaključak da pretjeranim pritiskom Haag može poljuljati ne samo aktualnu vladu, nego i cijelu Hrvatsku, pa i ukupnu regiju.

Nisu Račanovi momci usamljeni u takvom razmišljanju. U Srbiji se također vodi velika polemika o tome treba li inzistirati na ozbiljnom čišćenju Miloševićevih štala ili u tome »u ovom trenutku« ne treba previše vitlati metlom. Čak i neki u prošlosti antimiloševićevski raspoloženi autoriteti sada tvrde da bi ustrajavanje na raspravi o etničkim zločinima moglo dovesti i do nastavljanja rata.

Što zapravo znači tvrdnja da inzistiranje na odgovornosti za ratne zločine, odnosno suočavanje s punom istinom o proteklom ratu, destabilizira aktualnu vlast i ukupne političke prilike u Hrvatskoj, ili Srbiji? Utvrđivanje istine svakako izaziva potrese. Suočavanje sa zločinom može biti šokantno. Ali što se stabilizira bježanjem od činjenica? Cementira se laž i ono stanje kolektivne svijesti u kojem je i bilo moguće da se zločini dogode, da se ne problematiziraju, ne gone, ne kazne i ne osude. Zato se i događa povratak nacionalističkih opcija u Bosni i Hercegovini, pobjeda srpskog nacionalizma na predsjedničkim izborima u Srbiji, kao i jačanje desničarskog diskursa u Hrvatskoj, gdje se čak i šef nominalno lijevog SDP-a okreće retorici nacionalno nabrušenog populizma.

Analizirajući srbijanske izbore, za koje kaže da otkrivaju »duboko problematično društvo, koje se ne može suočiti s nacionalističkim zločinima Miloševićeve ere«, i nalazeći da je osporavanjem Bobetkove optužnice i u Hrvatskoj na djelu »odlaganje suočenja s prošlošću«, profesor Ivo Banac tvrdi da konačna sudbina reformi u državama na prostoru ex-Jugoslavije ovisi o tome u kolikoj će mjeri one provesti »ekvivalent de-nacifikacije«. Taj proces ozbiljno još nije otvoren. Međunarodna je zajednica, čini se, shvatila grešku: bez promjene u glavama, i Srbija, i Bosna, i Hrvatska vrtjet će se stalno u istom mentalnom krugu.