Vjesnik: 16. 10. 2002.

Kojoj su postrojbi 1991. pripadali Ivanković i Viteškić?

»Vjesnikovi« izvori tvrde, a to je objavljeno i u knjizi »Sjećanja vojnika« generala Martina Špegelja, da su 1991. godine u Osijeku postojale dvije vojske - ona koju je osnovao Glavni stožer HV-a, ali i tzv. specijalna postrojba ili, kako su je zvali, »stranačka vojska«, koja je tek koncem 1991. godine postala 160. brigada HV-a

OSIJEK, 15. listopada - Istraga koja se provodi na osječkom Županijskom sudu te obavijesni razgovori u PU osječko-baranjskoj u vezi sa zločinom u slučaju Paulina Dvora trebala bi, među ostalim, odgovoriti na jedno od najvažnijih pitanja - kojoj su, zapravo, postrojbi, u prosincu 1991.godine, pripadali Nikola Ivanković i Enes Viteškić, osumnjičeni za ubojstvo 19 srpskih civila u tom malome mjestu, dvadesetak kilometara udaljenom od Osijeka?

Kako Vjesnik doznaje iz izvora bliskog Županijskom sudu, odgovor na to pitanje mogao bi uvelike pomoći u rasvjetljavanju svih važnih činjenica u vezi s tim kaznenim djelom, odnosno eventualnim pitanjem odgovornosti još nekih osoba koje su izravno ili neizravno umiješane u slučaj Paulina Dvora. Osim toga, upravo bi se tom pojedinošću moglo odgovoriti i na pitanje o tome tko je zapovjedio da se leševi srpskih civila, ubijenih u noći na 12. prosinca 1991. godine, iduće jutro prevezu i zakopaju u vojnom skladištu Lugu, a potom da se 1997. godine, radi prikrivanja tog zločina, njihovi posmrtni ostaci prevezu 500 kilometara dalje, u Liku, gdje su ekshumirani ovog proljeća.

Vjesnikovi izvori tvrde, a to je objavljeno i u knjizi »Sjećanja vojnika« generala Martina Špegelja, da su 1991. godine u Osijeku postojale dvije vojske - ona koju je osnovao Glavni stožer HV-a, ali i tzv. specijalna postrojba ili, kako su je zvali, »stranačka vojska«, koja je tek koncem 1991. godine postala 160. brigada HV-a.

Kako ističe general Špegelj, on je sa svojim suradnicima zagovarao općenarodnu obranu s poštovanjem svih ratnih konvencija, vojsku u preciznom i čvrsto organiziranom sustavu, a ne »stranačku vojsku«. Kako se navodi u njegovoj knjizi, preuzimanjem ratne tehnike tadašnje JNA i urednom općom mobilizacijom htjeli su postići ravnotežu oružanih snaga koja će, kao klasičan primjer strategije odvraćanja, spriječiti rat ili ga barem učiniti sukobom dviju regularnih vojski.

»Tada posve sigurno, barem s naše strane, ne bi bilo ni privatnih vojski ni neshvatljivih slučajeva kao što je onaj da jedan župan, državni službenik, Branimir Glavaš, drži cijelu kompletno opremljenu brigadu kao svoju privatnu postrojbu«, navodi se u knjizi generala Martina Špegelja.

Nadalje, Špegelj pojašnjava kako je 12. studenoga 1991. godine u Osijeku, kao glavni inspektor obrane, izvršio smotru dviju postrojbi, oko 400 ljudi. K njima su ga, kako tvrdi, odveli Glavaš i Tomislav Merčep, koji je tada bio u statusu savjetnika u MUP-u. Ta, kako su je nazvali, »specijalna postrojba« nije bila u ustroju Operativne zone, a bili su vrlo dobro naoružani.

Budući da su bili izvan sustava zapovijedanja, Špegelj je 19. studenoga 1991. godine podnio izvješće predsjedniku Franji Tuđmanu s prijedlogom da se cijela ta formacija razoruža, a da se ljudstvo koje bude željelo ostati u HV-u uputi u manjim skupinama u druge brigade u istočnoj Slavoniji.

»Njezino je ostajanje u dotadašnjem statusu bilo apsolutno negativno i bitno je ometalo i inače teško zapovijedanje u istočnoj Slavoniji. S vremenom je dio te "specijalne postrojbe" rasformiran, dio se uklopio u HV, a dio je ostao što je zapravo i bio - Glavaševa vojska, s tim što je nastavio rasti i jačati sve dok nije postao 160. brigada pod neformalnim njegovim zapovjedništvom«, tvrdi u svojoj knjizi general Špegelj, ali i brojni drugi koji su aktivno sudjelovali u obrani istočne Hrvatske.

Selo kao da je jučer granatirano

U Paulinu Dvoru, u kojem je prije rata bilo 65 naseljenih kuća, danas živi samo 17 obitelji. Mnoge kuće nemaju struju, selo izgleda kao da je jučer granatirano. Obnova i povratak slabo se ostvaruju. Malobrojni stanovnici Paulina Dvora, na spomen istrage koja se provodi, nepovjerljivo sliježu ramenima, tvrdeći da strahuju da pravi krivci ipak nikad neće biti otkriveni i izvedeni pred sud.

Maja Sajler