Upravo ono što se prvo neslužbenim “off the record” kanalima najavljivalo danima, ovoga je tjedna postalo, na žalost Hrvatske, i službeno; Velika Britanija prva je od zemalja europske petnaestorice koja je jasno i glasno odlučila suspendirati proces ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s našom zemljom. Razloge ne treba ponavljati, naravno, radi se o Haagu i slučaju Bobetko, jer službeni London politiku “pravne bitke”, eto, tumači neposluhom u hrvatskom ispunjavanju preuzetih obveza. Velika Britanija je prva zemlja koja se odlučila na suspenziju, a domaći vlastodršci strahuju da neće biti i jedina. Ako bi se trend uručivanja korpice Hrvatskoj nastavio, temeljni bi dokument, potpisan između Hrvatske i Europske unije, umjesto pred parlamentarnim zastupnicima u državama članicama EU-a završio u ladicama, vjerojatno pod oznakom “razno”.

Iako su potpuno opravdani argumenti Hrvatske kako je posve nepravedno suspendirati ratifikaciju jednog tako važnog sporazuma u trenucima kada se intenzivno pregovara s Haagom i najavljuje “sudbonosni” dolazak Carle del Ponte u Zagreb, a nitko odgovoran o mogućem prestanku suradnje nikada nije ni prozborio, London je prvi jasno pokazao da neće zemlji, donedavnom lideru Jugoistočne Europe gledati kroz prste, bez obzira na to što su se upravo odnosi s Velikom Britanijom redovito apostrofirali kao uspjeh hrvatske vanjske politike i što se na listi zapadnih prijatelja Otok popeo na sam vrh.

Tihe sankcije o kojima je premijer Ivica Račan ovih dana govorio postale su ozbiljna upozorenja. Od toga pa do onih “pravih” sankcija nije prevelik korak. Upravo zbog toga hrvatski diplomati upozoravaju da problem s Haagom moraju riješiti do kraja mjeseca - inače će sve ono što je postignuto otklizati u provaliju koju će osjetiti svi. Ako bi se, naime, ukinuo gospodarski dio sporazuma s Europskom unijom, a hrvatski proizvodi na jedinstveno europsko tržište izlazili s visokim carinskim zaštitama, 60 posto hrvatskoga izvoza, koliko otpada na europsku petnaestoricu, moglo bi naići na barijere čiji bi učinak mogao biti i katastrofalan. Što to znači za ionako klimavu hrvatsku privredu i novčanik običnog građanina ne treba posebno pojašnjavati.

Poruka iz Velike Britanije stigla je prebrzo, čak i kada je se gleda u kontekstu očekivanja najcrnjih scenarija, i Hrvatsku je zatekla nespremnom. Ali, sasvim je čitljivo što se ovakvim istupom službenog Londona htjelo pokazati. Hrvatska je, naime, od svih zemalja kojima je suradnja s Haagom svakodnevna muka najviše napredovala. Kitili su je kao mezimicu Zapada, kao motor regije, kao lidera europskog jugoistoka (ili zapadnog Balkana) i baš zbog toga, zbog svih tih pohvala i tapšanja po ramenu, Hrvatska mora promptno na svojoj koži osjetiti što je čeka ako se odluči suprotstavljati Haagu. To je izravna poruka i drugim zemljama u našem susjedstvu kojima je haaško tužiteljstvo također “za vratom”. Neposluh, ma od koga dolazio, Haag i zapadne vlade ne namjeravaju tolerirati. Oni, pak, koji su mislili da bi glavna tužiteljica mogla popustiti ili malo omekšati zbog hrvatskoga slučaja, teško su se prevarili. Ne samo da nema popusta, nego dojučerašnji “odlikaši” bivaju vrlo strogo kažnjeni. Hrvatska to sada najbolje osjeća.